Istarski grafiti

30. studenoga 2005. |
Pogledajte sve članke na karti

Sve je više generacija kojima su sve manje jasni natpisi – parole koje sreću na zidovima diljem Istre Od njihova nastanka prošlo je sada već više od 50 godina i pravo je čudo što ih i danas nalazimo u tolikom broju No kako i zašto je došlo do njihova nastanka?

U početku 1946. godine Vijeće ministara vanjskih poslova izradilo je u Londonu nacrt za rad komisije koja je trebala doći u tadašnju Julijsku Krajinu da na terenu prouči pitanje etničke granice. Komisija je bila sastavljena od četiri velesila – SAD, Rusije, Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva. Nazivali su je i »Komisija za razgraničenje«, »Memorandum« i »Međusaveznička komisija za Julijsku Krajinu«. Predstavnici Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a stigli su u Trst 7. ožujka, a ruski tri dana kasnije. Najbrojnija je bila ruska delegecija, koju je sačinjavalo 13 članova, dok ih je u francuskoj bilo devet, američkoj osam i britanskoj sedam. Osim 37 članova Komisije s njima su išli i ekonomski stručnjaci, a pratili su ih i brojni novinari.

Sl. 1. Više slojeva natpisa u Slumu na Ćićariji-“Slava palim borcima” je najvidljiviji (snimio: I. Zupanc, 1.8.2005.)

Tadašnja jugoslavenska vlast organizirala je lokalno stanovništvo za doček delegata. Poznate osobe bile su pozivane na sastanke da se dogovore što će i kako govoriti pred Komisijom. U Zagrebu su tiskane knjige na engleskom, francuskom i ruskom jeziku. Primjerice »Julijska Krajina«, »Borba naroda Julijske Krajine za slobodu i samoopredjeljenje«, »Maps relating to the ethnical structure of the Julian March«, »La Marche Julienne – etude de geographie politique«, »Index Patronymique«, te posebno proveden popis stanovništva iz 1945. godine »Cadastre National de ľ Istrie« u izdanju Jadranskog instituta iz Sušaka. Svo to štivo kao instrument nastojanja da Istra pripadne tadašnjoj Jugoslaviji, odnosno Hrvatskoj i Sloveniji, težilo je oko deset kilograma i bilo je predano pojedinim delegacijama u Savezničkoj komisiji, novinarima, te mnogim drugim osobama u Parizu, Bruxellesu i drugdje. Dok je Komisija boravila u Trstu i okolnim mjestima, u Pazinu se 13. ožujka sastala Oblasna narodna skupština radi priprema za doček Komisije. U zgradi tadašnjeg sjemeništa, a današnje klasične gimnazije, bila je postavljena izložba dokumenata i knjiga koji su trebali dokazati hrvatstvo Istre.

Sl. 2. “Živote damo Istre nedamo”-natpis u Humu (snimio: I. Zupanc, 25.7.2005.)

U istarskim gradovima i selima bilo je organizirano pisanje grafita – parola. Fasade i  najmanjih sela bile su, poput slikarskih platna na štafelaju, u službi političke bitke za Istru. Sjećanja na te dane i danas govore da nije bilo čovjeka koji je rekao »neću pisati, ne mogu to napraviti«. Sugovornica iz Buja prisjeća se tih dana u svom rodnom selu Cotići (danas u općini Oprtalj). Njen je stric pisao grafite »osam sati tako da ni marende nije napravio«. Drugi pak svjedok tih događaja iz Oprtlja, i sam autor nekih grafita, rado govori i danas o tome. Pita da li nas zanima mjesec ili i dan tih  zbivanja iz 1946. godine. Tek odgovor da o tim stvarima ne možemo govoriti u konobi, otkriva još uvijek prisutan oprez. Ipak, nakon podsjećanja da smo u 21. stoljeću, razgovor nastavljamo za šankom. Grafite su, kaže, doista pisali iz želje da Istra pripadne Hrvatskoj. Na pitanje o identičnoj crvenoj boji kojom su pisani gotovo svi grafiti diljem Istre (u rijetkim slučajevima korištena je i bijela boja), odgovora: »E to smo dobili!«

Sl. 3. Grafit u Kortivima “W ISTRIA” (snimio: I. Zupanc, 8.5.2005.)

Saveznička komisija stigla je 15. ožujka automobilima u Istru kroz Sečovlje, Buje i Badernu. Iz Pazina, gdje su odsjeli, sedam dana su posjećivali istarska naselja. Četiri dana nakon dolaska, Komisija je posjetila Motovun, gdje se zanimljivo, javilo i pisanje »kontra grafita« od strane talijanskog stanovništva. Tako je primjerice jedno jutro osvanuo natpis »VIVA MONTONA ITALIANA« (»Živio talijanski Motovun«) koji je potom izbrisan. Za vrijeme prolaska članova Komisije kroz Motovun, bile su organizirane masovne demonstracije. Na povike jednog demonstranata »Motovun je naš! Motovun je naš!«, jedan Talijan iz Motovuna uzvratio je »Uzmi si ga!«. Nakon toga Komisija je produžila u Sovinjak, gdje ju je narod burno dočekao. Na zgradi nekadašnje škole i danas stoji: TITO MI SMO HRVATI HOČEMO JUGOSLAVIJU…Ovaj grafit, kao i ostali na kojima se spominje pripadnost naroda hrvatskog dijela Istre Hrvatskoj, pobijaju neke tvrdnje da se onda borilo za Jugoslaviju, a ne za Hrvatsku. Narod je morao biti spreman za doček jer se nije znalo kuda će Komisija proći. Primjerice, jedan sat nakon dolaska u Višnjan, okupilo se oko 4 000 ljudi, dok ju je u Kanfanaru čekalo mnoštvo ljudi, ali uzalud.

Sl. 4. Natpis na nekadašnjem pavlinskom samostanu u Kloštru (Čepićko polje) (snimio: I. Zupanc)

Koliki je bio doprinos grafita pripojenju Istre Hrvatskoj tj. Sloveniji, nikad nećemo znati, ali i danas možemo iz tih parola, kao turisti ili barem kao slučajni prolaznici,  iščitavati  nastojanja ondašnjeg pučanstva, iskazana kojiput i odlučnošću kakvom i danas na zidu bivšeg pavlinskog samostana u Kloštaru u Čepićkom polju stoji: ISTRA JE HRVATSKA I HRVATSKA MORA BIT!

Sl. 5. Grafit ispod sloja žbuke u Nedešćini (snimio: I. Zupanc, 16.8.2005.)

Odnos današnjih stanovnika prema preživjelim grafitima i poslijeratnim zbivanjima iz 1946. možda najbolje oslikava rečenica kojom je nekadašnji autor parola, inače Talijan iz Buja porijeklom s Motovunštine,  završio razgovor  o tim događajima: »Na to se gleda kao da prođe oluja i poslije se zaboravi.«

Članak je objavljen i u Hrvatskoj reviji, br.1/2003. str. 67-72.