Nije moguća jednostavna jezična periodizacija. Utjecaji pojedinih jezika su se prožimali. Latinski jezik se održao dugo poslije propasti Rimskog Carstva. Posebno je važna dugotrajna koegzistencija latinskog i njemačkog jezika. Prvo je nastala riječ, a mnogo kasnije slovo i pismo. Doba nastanka raznih varijanti nije bilo istovremeno kod raznih plemena i naroda na našem prostoru. Međutim, jezici su se razmjerno brzo mijenjali, pa tako i nazivi. Neki stari nazivi ostali su u biti neizmijenjeni, tj. nastale su samo nove varijante.
Rimska osvajanja dovela su do dominacije latinskog (i grčkog) jezika, a nastaju pisani i crtani izvori. Latinski jezik preuzima stariju indoeuropsku osnovu kar (kamen, kameni kraj), pa tako nastaje Carsus [Karsus]. U slijedećoj fazi ili varijanti, u talijanskom jeziku nastaje Carso [Karso], a u njemačkom jeziku nastaje Karst. Valja stalno imati na umu činjenicu da se spomenuti problem najdublje analizirao u lingvističkim studijama, pa je potrebno posegnuti za radovima o razvoju naših jezika. Naši su narodi za taj termin prihvatili strani korijen, ali je nazivlje stvarano u duhu hrvatskog i slovenskog jezika. Ali (kao i danas), određeno je značenje imalo i osobno mišljenje autoriteta koji su se bavili ovim problemima.
Sredinom 19. st. dolazi do naglog znanstvenog istraživanja krša. U ono je doba vodeću ulogu imao njemački jezik i rad austrijskih učenjaka, pa je termin Karst postao međunarodni termin. Tome je poslije toga pridonijelo svjetsko značenje engleskog jezika (the karst). To je bitno utjecalo i na naše stručnjake. U hrvatskom govornom području nastaju nazivi kras, krasa, kraša, kraš, karoš, kars, krš. U drugoj polovici 19. st. dominirao je kras. D. Gorjanović – Kramberger (1901) je smatrao da je „…kras neshodan, jer je izopačen po njemačkom Karst“. Naime, latinski Carsus [Karsus] je osnova njemačkog naziva Karst. Zamjenom (metatezom) je njemački Karst prešao u hrvatski kras (to je bilo u duhu politike germanizacije).
U hrvatskom jeziku mnogo se koristilo sažimanje ili izbacivanje samoglasnika. Primjer: Tarsatica – Tarsat – Trsat; Dernisium – Drniš itd. U tom smislu slijed je: Karsus – kars – karš – krš. Još je bliži talijanski: Karso – Kars – Karš – Krš. Dakle, krš ima logičku prednost što se neposredno razvio iz latinskog, a ne iz njemačkog jezika. U antičkoj Dalmaciji je važna rijeka Titius [Ticijus] ili Tyrus. Ovi su nazivi nestali, pa J. Šišgorić (1487) spominje da narod tu rijeku naziva Chercha, tj. Kerka (neki izvori koriste naziv Karka) To je današnja Krka. U oba slučaja u latinske riječi umetnuta su slova ‘a’ i ‘e’, kako odgovara latinskom i talijanskom jeziku. Dakle, Krka znači Krška rijeka.
Poseban je „problem“ postanka naziva Krasica (kod Rijeke) i Krasa (na Krku). Ovi su nazivi nastali u doba dominacije naziva kras. Valja početi od činjenice (P. Skok, 1972) da je Krasica deminutiv od naziva Kras! U 16. i 17. st. spominje se (I. Marochino, 1978; D. Paravić, 1998) naselje Krasa ili Kraša koje kasnije postaje Krasica. Talijanske političke ambicije bile su praćene i povratkom starih toponima. Tako je za vrijeme Drugoga svjetskog rata, za vrijeme talijanske okupacije Krasica službeno postala Villa Carsia. Povijesni razvoj naziva je: Carso [Karso] – Kras – Krasica. Krasica je nastala metatezom (tj. „izvrtanjem“ ) naziva Karso.
Razvoj razmatranih naziva u Sloveniji mnogo je kompliciraniji. Slovenci se naseljavaju od kraja 6. st. U prvoj fazi to su bili karantanski Slovenci. Naziv potječe od grada Carnuntum [Karnuntum]. U njegovu se nazivu krije korijen ‘kar’. Taj se naziv u slovenskom jeziku do danas temeljio na terminu krn (za kar), pa je taj grad bio nazvan Krnski grad. Zatim slijedi stoljetna dominacija njemačkog jezika, ali kasniji slovenski autori nisu dovoljno inzistirali na terminu ‘krn’. Praktički u svim izvorima dominira njemački Karst i talijanski Carso. I Gams (1974) sintetizira: „U povijesnom razvoju slovenskog jezika njemački termin Karst metatezom je postao slovenska riječ kras“. Regionalno je definiranje bio dugotrajan proces, pa se za Kras danas uzima da je to područje između Tršćanskog zaljeva i Vipavske doline u neposrednom zaleđu Trsta. Manje oblike, kršje s oštrim bridovima naziva se kras. Tako se uzima (I. Gams, 1974) da je te godine ispunjeno „sto let termina kras“, tj. 1874. je bila prekretnička godina.
Zbog povijesnih razloga potrebno je ići neočekivanim slijedom. U austrijskoj pokrajini Koruškoj, u blizini Klagenfurta (Celovca) u Dravu se ulijeva rijeka Gurk. Na njoj se nalazi gradić Gurk. Sjeverno od rijeke Gurk do Mure pružaju se Gurktalske Alpe. U Dudenovu Velikom rječniku njemačkog jezika (1999) stoji: Gur (geol.), kašasta tekućina od zemlje i kamenja. U Brockhaus Wahrigovu Njemačkom rječniku iz 1981. stoji: Gur, krš koji nastaje raspadanjem stijena. Dakle, Gur je predrimska riječ za današnje kršje. Zato S. Škerlj i dr. (1964) navode: „Krški – 1, koji se odnosi na rijeku Krku. Krški – 2 , koji se odnosi na grad Krku (Gurk, op. T. Š.) u Koruškoj.“ Koruška rijeka Gurk se u brojnim slovenskim izvorima naziva Krka. Gurktalske Alpe se nazivaju Krške Alpe. U svim oblicima osnova je krš (a ne karst, ni kras; valja se prisjetiti da slovenski kras ima pridjev kraški, kraška, kraško). Za korušku Krku i njeno područje i glavno naselje već od početka se koriste nazivi Kurka, Gurka, Gurke-Houen (B. Grafenauer, 1992). Lako se opaža da je važna veza Kurka – Krka. Dakle, i koruška Krka znači Krška rijeka.
Zbog nedostatka povijesnih dokumenata nije moguće utvrditi neke važne detalje. Na povoljnom položaju na Savi na prijelazu u Krško polje 1189. god. izgrađen je „grad“ ispod kojeg je kasnije nastalo trgovište (S. Granda, 1992). Taj je grad nazvan Gurkfeld, a bio je središte bogatog feudalnog posjeda koji je u početku bio u vlasništvu roda Helene Krške iz Koruške. To se odrazilo i u toponomastici. Grad Krško u Kranjskoj u dokumentima i geografskim kartama je Gurkfeld (prema koruškom gradu Gurk), a rijeka je nazvana Gurk Fl. Iz naziva u Kranjskoj zaključuje se (A. Melik, 1959) da je u početku bio najvažniji plodni feudalni posjed uz rijeku Gurk (Gurkfeld, Krško polje) koji je dao ime gradu Gurkfeld (Krško). Valvasor (1689) pod natuknicom Gurckfeld spominje i „kranjski“ naziv Kersko (tj. Kerško, odnosno Krško). Strabon kao pritoku Save navodi (M. Kozličić, 1995) rijeku Korkoras (drugi izvori Korka), pa je evolucija naziva: Korkoras – Korka – Krka. Dakle, i kranjska Krka znači Krška rijeka. Najviše „pomutnje“ uzrokovali su lingvistički rječnici s nekim natuknicama koje prate i povijesni razvoj slovenskog jezika. F. Tomšič (1958) njemačke riječi steinig, felsig prevodi s krševit. Njemački Kies je slovenski Kršec. S. Škerlj i dr. (1964) uzimaju da slovenska (!) riječ krš u srp.-hrv. znači krš, kamen. Slovenski krševit prevode sa kamenit, kršovit. Slovenska krševina je srp.-hrv. krševito zemljište. Krški1 koji se odnosi na slovensku rijeku Krku; krški2 koji se odnosi na grad Krku (Gurk, T. Š.) u Koruškoj. F. Bezlaj (1977) navodi tako važno mišljenje da ga treba citirati doslovno, slovenski: „Po drugi poti je iz Carsus prišlo slov. krš „skala“, srb-hrv. krš.“ J. Jurančič (1989) slovenski krš u srp.-hrv. je krš! Kršec, odlomak, komadić. Slovenski krševit je srphrv. kršan, pa se kaže „krševiti hrib“. Slov. kršje, srphrv. krš, kamenje. Slov. krški, srphrv. krški. Slov. krški –a, -o srphrv. je krški: krško polje. M. Snoj (1997) objašnjava etimologiju slovenske riječi krš, stijene, kamenje s oštrim bridovima. Kršec, odlomljeni kamen. Krš … isto je tako hrv… srp. krš, stijena, kamen, kras. B. Madžarevič (2000). * težište je na književnom slovenskom jeziku. Krš knjiž. kršje. Padine je pokrivao krš. Na tom kršju ništa ne rodi. Kršen, skalnat: „kršen in gorat svet“; kršno/kršna dežela. Krševit, kamenit, stjenovit: krševita padina. Krševit, divlji poluotok. Kršje, kamenje pretežno s oštrim bridovima.
Na kraju, kako shvatiti evidentnu suprotnost: „Slovenska kraška terminologija“ uopće ne spominje i ne komentira krš. Kako objasniti postanak naziva Krško, Krško polje, Krške Alpe, Krška dolina, Krško hribovje … ako je to pridjev od termina „kras“ koji glasi: „kraški, -a, -o. I. Gams (1974) navodi da je „kras jedina slovenska riječ koja je prešla u međunarodnu znanost“. Međutim, kras je u Sloveniji prihvaćen tek 1874. god. F. Bezlaj (1977) navodi niz varijanti nastalih od „Carsusa“ iz 12-14. stoljeća, ali među njima nema krasa. Njemački Karst je nastao u 14. st., pa je tek poslije tog stoljeća mogla nastati slovenska izvedenica od Karsta. Zato međunarodna znanost nije mogla prihvatiti slovenski termin, jer on nije postojao na geografskim kartama, nego je prihvatila njemačku varijantu, Karst, koja nije iskrivila osnovu termina: kar(s).
Određen problem je lučenje pojmova u slovenskom jeziku Kras i kras. Naime, u engleskom (njemačkom i dr.) termini kao imenice pišu se velikim slovom. Tako je slovenski Kras engleski Karst, a slovenski kras je engleski Karst. Čitatelji engleskog sažetka ne mogu vidjeti o kojem se terminu radi. Zato se u engleskom sažetku poseže za neracionalnim, “glomaznim“ rješenjima, za opisnim terminima, tzv. višečlanim nazivima koji često nisu točni, nisu doslovni. Tako se Kras prevodi sa Slovenian Karst. Ili, Kras je Slovene region Kras. Ali, I. Gams (1974) podsjeća da se Kras često prevodi kao Trieste Karst. Postoje još: Karst of Trieste, Carstic table land, Carso plateau.
Polazeći od strogih geopolitičkih definicija ne može se sve do 1945. god. govoriti o Krasu kao slovenskoj regiji jer tada nije postojala Slovenija kao međunarodni državni subjekt (slično tome, sve do 1945. god. ne može se govoriti o Istri kao o hrvatskoj pokrajini). Temeljita promjena nastala je 1945. god. Preko reljefno jedinstvene gore ili visoravni povučena je međudržavna granica koja je postala i jezična granica. Postoje dva terminološka rješenja: 1. Budući da svaki jezik ima svoje egzonime tako se krška visoravan u talijanskoj literaturi može zvati Carso, a u slovenskoj literaturi Kras. 2. Talijanski se dio (i na istoj geografskoj karti) može pisati Karso, a na slovenskom dijelu Kras.
Sve činjenice upućuju na zaključak da je hrvatski izvorni termin krš. 1. Po pravilu primata valja poći od latinskog korijena Carsus. 2. Valja izbjegavati kasniju njemačku varijantu Karst. 3. Valja se prikloniti jezičnom pravilu hrvatskog jezika koji je iz određenih riječi izbacivao samoglasnik između dva suglasnika.
Literatura:
Bezlaj, F. (1977): Etimološki slovar slovenskega jezika. Ljubljana.
Brockhaus u. Wahrig (1981): Deutsches Wörterbuch, sv. 3. Stuttgart.
Duden das Grosse Wörterbuch der deutschen Sprache, B. 4. Mannheim 1999.
Gams, I. (1974): Kras. Ljubljana. 357 pp.
Gorjanović-Kramberger, D. (1901): Geomorfološki problemi iz hrvatskog krasa. Glasnik Hrvatskog naravoslovnog društva 13 (4-6), 193-6.
Grafenauer, B. (1992): Krka. Enciklopedija Slovenije, 6, s. 26.
Granda, S. (1992): Krško. Zgodovina. Enciklopedija Slovenije 6, 53.
Jurančič, j. (1989): Slovensko-srbskohrvaški slovar. Ljubljana.
Kozličić, M. (1995): Poznavanje hrvatskih rijeka u rimsko doba. Hrvatske vode 3 (9), 63.
Madžarevič, B., gl. ur. (2000): Slovar slovenskega knjižnega jezika, Ljubljana.
Marochino, I. (1978): Grad Bakar kroz vjekove. Bakar.
Melik, A. (1959): Posavska Slovenija. Ljubljana, 595 pp.
Paravić, D. (1998): Krasica. Bakarski zbornik 4, 16, Bakar.
Skok, P. (1971-74): Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika 1-4. Zagreb.
Snoj, M. (1997): Slovenski etimološki slovar. Ljubljana.
Šižgorić, J. (1487): De situ Illyriae et civitate Sibenici. Građa za povijest kńizevnosti hrvatske, k. II, JAZU, 1-12, Zagreb, 1899
Škerlj, S., R. Aleksić, V. Latković (1964): Slovensko-srbsko-hrvatski slovar. Ljubljana i Beograd.
Tomšič, F. (1958): Slovensko-nemški slovar. Ljubljana.
Valvasor, J. W. (1689): Die Ehre des Herzogtums Krain, sv. 4. Laibach-Nürnberg
