Ekološka poljopriveda – Prati li Hrvatska svjetske trendove?

28. prosinca 2003. |
Pogledajte sve članke na karti

Ekološka poljoprivreda često se još naziva i biološka ili organska. Budući da se radi o aktivnosti koja se u Hrvatskoj tek od 2002. godine počela znatnije razvijati još uvijek se često raspravlja o samoj terminologiji, a različiti izvori zapravo daju i različite odgovore. Uvaženi stručnjak za održivu i ekološku poljoprivredu Darko Znaor u svojoj knjizi Ekološka poljoprivreda, prvi u Hrvatskoj daje sintezu suvremenih znanja o ovoj tematici, a kako je i Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva prihvatilo naziv “ekološka” za nekonvencionalni oblik poljoprivredne proizvodnje, možda bi trebalo koristiti upravo ovaj termin. Ono što je važnije od samog termina je svakako analiza mogućnosti njenog budućeg razvoja.

Ekološka poljoprivreda razvila se iz biološko-dinamičke još u prvoj polovici 20. stoljeća. Njen osnovni cilj u to vrijeme bilo je zaustavljanje degradacije tla, no najveće promjene dogodile su se sredinom 80-ih godina 20. stoljeća kad je počelo njeno naglo širenje sukladno snažnom razvoju ekologije. Svjetska organizacija za ekološku poljoprivredu IFOAM (International Organization of Organic Agriculture Movements) osnovana je 1972. godine, a danas okuplja oko 600 svjetskih organizacija iz preko 90 zemalja svijeta. Noviji napredak ekološke poljoprivrede omogućilo je prije svega aktivno uključenje državnih institucija u njen razvoj. Najveće promjene zabilježene su u posljednjem desetljeću 20. stoljeća u zemljama EU te u Australiji i SAD-u. Jasno je da je ovakav trend pozitivnog razvoja rezultat nepovoljnog utjecaja snažne, nekontrolirane industrijalizacije i tzv. “zelene revolucije” tj. razvoja konvencionalne poljoprivrede u razvijenim zemljama svijeta u drugoj polovici 20. stoljeća. Tek kad je ugrožena i djelomično istrijebljena prirodna flora i fauna, a time i poremećena biološka ravnoteža, javlja se i spoznaja o važnosti razvoja općenito ekologije, ali i ekološke poljoprivrede

Hrvatska je međutim jedna od doista rijetkih zemalja svijeta koje nisu prepoznale važnost njenog razvoja, o čemu svjedoče statistički podaci o ukupnom zemljištu uključenom u ekološku poljoprivrednu proizvodnju, ali i malen broj eko-proizvođača. Prema službenim podacima organizacije IFOAM u veljači 2003. godine Hrvatska je bila na 90 mjestu po veličini ekološkog zemljišta sa svega 120 ha. Na listi je prednjačila Australija s oko 10,5 mil. ha (od ukupno 22,8 mil. ha u svijetu), iza nje je bila Argentina s 3,2 mil. ha te Italija s 1,23 mil. ha. Gotovo je poražavajuće za Hrvatsku da je ispred nje tada bila čak 31 europska zemlja, što i ne začuđuje ako se uzme u obzir da je tek krajem 2001. godine izglasan Zakon o ekološkoj proizvodnji poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda (N. N. 12/01).

S obzirom na udio ekološkog u ukupnom poljoprivrednom zemljištu, u svijetu prednjači Lihtenštajn s oko 17 %, slijedi ga Austrija s 11,3 % te Švicarska s 9,3 %. Hrvatska se s manje od 0,01 % opet ne nalazi niti u prvih 80 zemalja svijeta. Najviše ekoloških farmi 2001. godine imala je Italija (oko 56 440), dok je Hrvatska bila na 77 mjestu sa svega 18. Budući da su ovdje analizirani podaci o broju farmi iz 2001. godine i o veličini eko zemljišta iz veljače 2003. godine potrebno je napomenuti da u posljednjih šest mjeseci u Hrvatskoj neprestano raste interes za bavljenjem ekološkom poljoprivredom tako da je do listopada 2003. godine registrirano oko 100 ekoloških proizvođača, no većina se njih još uvijek nalazi u tzv. “prijelaznom razdoblju” tj. još ne mogu dobiti ekološki certifikat jer je zemljište koje posjeduju donedavno bilo uključeno u konvencionalnu proizvodnju.

Prirodnogeografski uvjeti za bavljenje ekološkom poljoprivredom u Hrvatskoj su iznimno povoljni. S obzirom na dobar geografski položaj, blizinu razvijenih srednjoeuropskih i zapadnoeuropskih zemalja, tj. tržišta na kojem su ovakvi proizvodi iznimno traženi, plasman ekoloških proizvoda bio bi osiguran. Druga povoljna okolnost je intenzivni razvoj turizma što znači da bi se veći dio proizvoda mogao plasirati izravno na domaće tržište tj. uključiti u turističku ponudu. Također su povoljni uvjeti za razvoj ruralnog ekoturizma na priobalnom hrvatskom prostoru, ali i u unutrašnjosti.

Dosadašnja praksa pokazala je da se ekološka poljoprivreda financijski isplati, hrvatski proizvođači još uvijek ne proizvode viškove što znači da je siguran plasman proizvoda, a kao najveći ograničavajući faktor razvoja može se istaknuti neupućenost većeg dijela javnosti u mogućnosti koje nudi ovakva poljoprivreda i opće krivo vjerovanje u to da se radi o “tradicionalnoj poljoprivredi” (ili “poljoprivredi naših djedova”) gdje urod ovisi o vremenskim prilikama, o rasprostranjenosti štetnika i nemogućnosti sprečavanja njihovog širenja bez upotrebe kemijskih sredstava i sl.

Prijelazak s konvencionalne na eko poljoprivredu nije lagan niti jednostavan. Potrebno je uložiti mnogo rada, steći nova znanja, biti uvijek upoznat s novim metodama koje se koriste prilikom proizvodnje, komunicirati s ostalim domaćim i stranim proizvođačima što većina konvencionalnih poljoprivrednika teško prihvaća.

Link:
http://www.ifoam.org