Lago di Como

10. svibnja 2004. |
Pogledajte sve članke na karti

gost autor (Tvrtko Josip Čelan)

Lago di Como vrlo je popularno turističko odredište ponajviše njemačkih turista, prije svega u toplijem, “kupališnom” dijelu godine, ali zbog svoje blage klime razvijen je i zimski turizam. Da Nijemci vrlo rado dolaze tamo već desetljećima pokazuje i primjer njemačkog kancelara i ministra vanjskih poslova Konrada Adenauera koji je redovito provodio odmor u malom gradiću Cadenabbiji na zapadnim obalama jezera.

 

Klimatsku pogodnost jezeru donosi topli južni vjetar za kojeg lokalno stanovništvo koristi naziv la breva. Premda se Alpe strmo spuštaju prema jugu odnosno Lago di Comu,  zahvaljujući la brevi, zimi se ne osjeća oštrina alpske klime, a ljeti je ugođaj sredozemni. Na obalama jezera nije stoga neobična pojava mediteranske vegetacije, pri čemu ćete najlakše ugledati palme. Utjecaj Mediterana tijekom ljeta osjeća se još i sjevernije od grada Coma, sve do Lago di Lugana u Švicarskoj (manji sjeveroistočni i jugozapadni dijelovi tog jezera pripadaju Italiji), područja s najpovoljnijom klimom u toj alpskoj državi.

 

Lago di Como (ili kraće Lario) podsjeća na obrnuto slovo Y. Počinje s jednim velikim krakom kod mjesta Colico, da bi se nakon tridesetog kilometra, kod gradića Bellagia, jezero odvojilo na dva dijela: širi, na čijem kraju se nalazi Como, najveći grad na jezeru i sjedište istoimene provincije, te uži, koji ima i dodatni naziv- Lago di Lecco. Na njegovom rubu nalazi se Lecco, također sjedište provincije i drugi najveći grad na Lago di Comu.

 

 

 

Turistički je najrazvijeniji zapadni dio jezera, čemu pogoduje i smještaj uz švicarsku granicu te autoput koji iz pravca Njemačke i Zűricha pa kroz tunel St. Gotthard (San Gottardo), preko Coma vodi do Milana. Istočni dio jezera (Lecco) brzom je cestom spojen s Monzom, ali ipak živi u “sjeni” prema  zapadnom dijelu Larija. Najlošija cestovna infrastruktura sagrađena je u srednjem dijelu između dva kraka jezera. Pogotovo je teška za vožnju dionica od Coma do Bellagia. Uske ceste,  uske gotovo kao dalmatinske kale, stisnute između kuća, a s dvosmjernim prometom, iziskuju istinsku vozačku vještinu, ali i podosta sreće. Vozači često ne mogu vidjeti vozila koja dolaze iz suprotnog smjera, pa je obavezno trubiti na uskim i nepreglednim zavojima, pogotovo kada nailazi autobus, kamion ili mješalica za beton. Ne treba zaboraviti ni poznatu “talijansku automobilsku vožnju”, tako da je put tom stranom jezera ponekad prava avantura. Naročito kada vas u tunelu, preko dvije pune linije, pretječe Fiat Punto. I to je moguće u Italiji!

 

Spomenuti Belaggio, iako nevelik gradić, vrlo je važan za kvalitetnu prometnu povezanost cijelog područja, a na taj način i bolju turističku ponudu. U zimskome periodu, kada je kod nas na najvećem dijelu Jadrana “mrtva sezona”, trajektne su veze na Lago di Comu vrlo frekventne. Zimi se trajekt  čeka najduže  pola sata, a ljeti petnaest minuta da biste prešli na drugu stranu jezera. Mogućnosti su dvije- prijelaz na zapadni dio jezera u Cadenabbiju ili Menaggio ili na istočni dio u Varenu. Vožnja traje samo desetak minuta.

 

 

 

Milano je od Coma udaljen  47 kilometara, ali ako se odlučite za posjet prijestolnici mode, preporučuje se vlak, jer u Comu se zaustavljaju svi vlakovi, od IC-a koji vozi iz Basela ili Zűricha prema Milanu, do najpopularnijeg CIS Alpina koji  dvaput dnevno prometuje na relaciji Stuttgart-Milano. Vožnja do glavnog kolodvora u Milanu traje  pola sata, koliko vam otprilike treba da nađete parkiralište kad autom uđete u drugi najveći grad Italije.

 

Uz Milano, popularni su i jednodnevni odlasci turista u Švicarsku. Premda Švicarska nije u Europskoj uniji pa tako i postoje granični prijelazi sa susjednim zemljama, prelazak je bezbolan i bez dugih čekanja, a i pregledi prtljažnika  vrlo su rijetki. Budući da su granična područja oduvijek bila poznata kao mjesta trgovine, Talijani su u Švicarskoj pronašli nešto što su nama bili ili još možda jesu Trst, Nagykanjizsa ili Sovići. Uz samu granicu, u malenome mjestu Mendrisiu, veliki je prodajni centar Fox  Town (Factory Stores), s dućanima renomiranih svjetskih proizvođača obuće i odjeće i cijenama koje su u pravilu barem 30 % niže. Umjesto da plaćaju proviziju na robu samo zbog imena grada u kojemu žive, Milanezi se radije upućuju na četrdesetominutnu vožnju do švicarske pogranične shopping oaze .

 

Drugo vrlo popularno odredište je Campione d’ Italia. To je talijanska eksklava u Švicarskoj u kojoj je prvo platežno sredstvo švicarski franak, a tek onda euro, novac se stavlja na švicarske banke, tablice na autu su švicarske, kao i pozivni brojevi telefona. Stanovnici, njih tri tisuće, od čega je tisuću stranaca, žive na površini od 1,7 km2, a oslobođeni su plaćanja VAT-a (talijanskog PDV-a). Administrativno Campione d’ Italia spada pod provinciju Como te se tako i tamo primjenjuju talijanski zakoni. Nekretnine su naravno vrlo skupe na takvom ekskluzivnom mjestu, a glavni gospodarski oslonac čine kockarnice, zbog kojih turisti i odlaze u tu eksklavu.

 

 

Većina posjetitelja  Lago di Coma odlučuje se na boravak u privatnom smještaju, vrlo slično kao na našoj obali. Razlika je u tome što nije uobičajeno da vas na cestama uz jezero, odnosno prilazima gradu zaustavlja lokalno stanovništvo s natpisima “Zimmer frei”. Rezervacije se vrše puno ranije, uglavnom preko brojnih internet-siteova prije svega njemačkih agencija, a  koje imaju kuće i apartmane u vlasništvu ili rade samo booking za vlasnike apartmana iz Italije. Novac i osiguranje za izlet morate uplatiti unaprijed jer se agencije štite od neželjenih gostiju koji bi “nakon dva dana i lošeg vremena natrag kući”. Međutim i ta priča ima svoju drugu stranu. Već nakon dva dana može vam se dogoditi da ste apartman platili i do 30 eura skuplje po danu, nego drugi apartman iste kvalitete u istome mjestu i  s istim pogledom na jezero, a koji je k tome bio slobodan. Razlog: agencija nije vlasnik  apartmana, već radi samo booking.

 

Hoteli su omanji, obiteljskog tipa, u malim priobalnim mjestima na Lariju. U Comu je  pet većih hotela, koji kao ni sam grad ne odaju neko reprezentativno izdanje. Više podsjećaju na zaspali, ocvali aristokratski duh 19. stoljeća. Poneke zgrade su u vrlo derutnom stanju, napuštene, čak i bez prozorskih okvira pa pomalo podsjećaju na mračne dijelove oko rimskog Terminija. Uz katedralu, kao tipičan arhitektonski prizor svih većih talijanskih gradova, najupečatljiviji dio grada je Piazza Alessandra Volte (1745.-1827.) s njegovim spomenikom. Taj čuveni talijanski fizičar, profesor na gimnaziji u Comu, a kasnije i na katedri za eksperimentalnu fiziku na Sveučilištu u Paviji (bio je i rektor tog Sveučilišta), najpoznatija je slavna osoba u povijesti Coma, čime će se vrlo rado pohvaliti svaki stanovnik toga grada. Uz šetnje obalama jezera te vožnju panoramskim brodovima  po jezeru (uz mjere opreza, vlasnici brodova naime nude vrlo “povoljne” ture, pa će za dvoje odraslih i malo dijete “ponuditi danas samo za vas, sat i pol vožnje za 70 eura”) najzanimljivije što Como može ponuditi je vožnja uspinjačom. Ona traje petanestak minuta do sela Brunate, smještenog na uzvisini iznad grada. Pogled je vrlo lijep u slučaju vedrog dana s malo vlage u zraku, s jasnim vidikom sve do Mont Blanca.

 

 

 

I na kraju, na Lago di Comu ne možete bez ljudi koji imaju podrijetlo iz Hrvatske. U malome mjestu Pognana Lario, smještenom dvanaest kilometara sjeverno od Coma, uz onu cestu gdje vas pretječu u tunelu, vlasnica jednog apartmana je i gospođa Nadia Durini. Iako ni ime ni prezime nisu ukazivali na slavensko podrijetlo, nakon nekoliko rečenica njemačkog i talijanskog, ubrzo smo shvatili da signora Durini, nekadašnja gradonačelnica Pognane Lario, govori i slovenski i hrvatski. Uglavnom, otac  joj je Slovenac iz Metlike, majka Hrvatica iz Karlovca, a nakon odlaska iz Slovenije u Austriju gdje je kratko boravila, gospođa Durini se skrasila u Italiji pa čak i postala gradonačelnica malog grada. Danas je umirovljenica i iznamljuje apartman u velikoj vili u kojoj je nekad imala i restoran.

 

Tvrtko Josip Čelan