Litva je najjužnija od triju pribaltičkih tranzicijskih država. Ova država površine od 65 000 km2 s izlazom na Baltičko more smještena je između Poljske, Ruske Federacije (Kalinjingradska oblast), Bjelorusije i Latvije. Bjelorusiji, državi bez izlaza na more, Litva je vrlo povoljna za povezivanje sa svijetom pomorskim putem, a i matični dio Rusije sa svojom se eksklavom Kalinjingradskom oblašću najlakše povezuje preko Litve. Uz to, tu je i longitudinalni prometni pravac koji istočni Baltik povezuje sa Srednjom Europom.
Kao dio Ruske ploče, Litva ima vrlo uravnjen reljef. Ruska ploča jedan je od najstarijih dijelova europskoga kopna, a uravnjenost je obilježje takvih starih geomorfoloških cjelina zato što je bilo dovoljno vremena da tekućice i drugi vanjski (egzogeni) činitelji uravne taj prostor. Stoga su reljefni oblici građeni od starih stijena najčešće vrlo niski. Najveća rijeka je Njemen (Nemunas).
Nepostojanje reljefnih prepreka otvorilo je mogućnost lakog prodiranja kako prirodnih, tako i antropogenih utjecaja na prostor Litve. Najveći dio Litve ima vlažnu sniježno-šumsku klimu (Df) koja je karakteristična za najveći dio sjeverne Europe. Takva klima izrazito pogoduje šumi breze koja se ovdje često javlja i s četinjačama.
Sl.1. Šuma breze i četinjača u Litvi (foto: Marijan Biruš)
Na prostoru Litve bilo je razvijenih kultura još u pretpovijesti. Politička organizacija ovog prostora javlja se polovinom 13. st. kada je litvanska plemena sjedinio vladar Minduguas. Od tada Litva vodi borbe sa svojim susjedima koji su u nju lako prodirali zbog nepostojanja prirodne prepreke. Već u vrijeme svoga nastajanja, vodila je teške borbe s njemačkim viteškim redovima. U 14. stoljeću, 1385., nastala je jedna od vrlo jakih političkih tvorevina u istočnom dijelu Europe – Litva je ušla u personalnu uniju sa susjednom Poljskom. Sin litvanskog vladara Olgierda Jagelo (Jogaila) oženio je poljsku kraljicu Jadvigu i tako stekao poljsku krunu postavši Vladislav II. Jagelo. U 16. stoljeću Poljsko-litvanska unija zahvaćala je golem prostor od Baltičkog do Crnoga mora. Dinastija Jagelović u 15. i 16. stoljeću vladala je i Ugarsko-hrvatskom personalnom unijom, što znači da su Hrvatska i Litva nekoliko desetljeća imale iste vladare. Pogibijom jednoga od njih, Ludovika Jagelovića, koji se utopio u jednoj od dunavskih močvara 1526. u bitci kod Mohača, izumrla je jedna loza ove vladarske obitelji. Upravo zbog te povezanosti s Poljskom, Litvanci se danas većinom izjašnjavaju kao katolici, dok su susjedni Latvijci i Estonci protestanti.
Krajem 18. stoljeća Litva dolazi pod jedan vrlo jak utjecaj, koji se snažno osjeća sve do danas. Naime, 1795. trećom diobom Poljske veći dio Litve pripao je Rusiji. Nakon napoleonskih ratova početkom 19. stoljeća Rusko je carstvo dobilo i ostatak Litve, prostor na lijevoj obali Njemena. Litva je pod ruskom krunom bila izložena snažnoj rusifikaciji.
Kao i druge dvije pribaltičke zemlje, između dva svjetska rata Litva je bila samostalna, s tim da je Vilnius bio u sastavu Poljske. Tada je glavni grad bio Kaunas.
Sl. 2. Kaunas – nekadašnja prijestolnica Litve (foto: Marijan Biruš)
Sl.3. Njemen (Nemunas) u Kaunasu. Upravo je na ovome mjestu 24. lipnja 1812. Napoleon Bonaparte prešao rijeku i time ušao na teritorij Rusije što je značilo objavu rata ruskome caru Aleksandru I. (foto: Marijan Biruš)
Na kraju međuratnog razdoblja, 1940. Litvu je, zajedno s Latvijom i Estonijom, okupirao Sovjetski Savez i u njegovom je sastavu sve do 1991. godine zajedno s mnogim drugim zemljama bila izložena komunističkom teroru. Raspadom Sovjetskog Saveza 1991. ove tri države postale su samostalne.
Ovakva povijest Litve očitava se danas u njenim gradovima. Oni su ogledalo prošlosti, ali i mjesto gdje se mogu osjetiti i planovi za budućnost.
Vilnuis je glavni i s oko 500 000 stanovnika najveći litvanski grad. Smješten je i istočnom dijelu zemlje, 40-tak kilometara od bjeloruske granice. Posjetitelja koji dođe u njega, osvaja na prvi pogled. Stari grad, okružen zidom koji se u velikoj mjeri očuvao do danas, privlači turiste koji ovamo dolaze u velikom broju, kako pojedinačno, tako u skupinama koje vode agencije.
Sl.4. Središnji trg u starom dijelu Vilniusa (foto: Marijan Biruš)
U Starome gradu pravi su religijski i kulturno-povijesni biser crkve kojih ima čak deset.
Budući da je religija vrlo dugo i snažno prisutna u ljudskoj povijesti, iz vjerskih objekata se može iščitati mnogo o državama i gradovima, o njihovoj prošlosti i sadašnjosti.
Središnji trg Staroga grada krasi vrlo bogato uređena barokna crkva Sv. Kazimira sa isusovačkim samostanom. Isusovci su i ovdje odigrali važnu ulogu u prosvjetnom i kulturnom životu grada. Tu si i crkva Sv. Katarine s benediktinskim samostanom, dominikanska crkva Sv. Duha, Sv. Trojstva s bazilijanskim samostanom i druge.
Veliko poljsko marijansko svetište smješteno je u samim nekadašnjim gradskim vratima. U gradu je mnogo i ruskih pravoslavnih crkava – u široj jezgri grada gotovo da ih je koliko i rimokatoličkih, a u Starome su gradu tri. Uz jednu od njih je manastir Svetoga Duha, a u crkvi se čuvaju tjelesni ostaci u čitavom pravoslavnom svijetu daleko poznatih Vilenskih mučenika koji su podnijeli mučeništvo sredinom 14. stoljeća (1347.) zato što vladar Vilniusa, veliki knez Olgerd (1296.-1377.) nije dopuštao prisutnost kršćanstva na svome dvoru jer je službena vjera u Velikom litvanskom kneževstvu tada bila mnogoboštvo. Litva je vrlo kasno primila kršćanstvo i to se primjećuje u narodnim običajima među kojima znatan dio imaju oni pretkršćanskoga porijekla.
Sl.5. Pred crkvom Sv. Petke (Paraskeve) mala je izložba na otvorenome, a u crkvi je često molio ruski car kada je dolazio u Vilnius. (foto: Marijan Biruš)
Šećući Starim gradom, nailazimo na tržnicu na otvorenome gdje se prodaje velik broj suvenira – umjetničkih slika s gradskim motivima, predmeti od jantara po kojemu su baltičke zemlje poznate, a pozornost privlači i mnoštvo predmeta koji u pamet dozivaju nedavnu prošlost. Većinom pripadnici ruske nacionalne manjine prodaju dijelove nekada službenih sovjetskih vojnih i policijskih odora, ordene i druga znamenja, a tu su i babuške u kojima možete, na primjer, pronaći nekadašnje sovjetske predsjednike – od Lenjina i Staljina pa sve do Gorbačova.
Sl.6. Sovjetska prošlost naveliko se prodaje (foto: Marijan Biruš)
Izlazeći iz Staroga grada, punoga kafića i restorana od kojih je jedan vrlo autentično uređen u ruralnom litvanskom stilu i u kojem se poslužuju tradicionalna litvanska jela, dolazi se u užurbani poslovni dio grada. Na njihovom dodiru veliki je trg na kojem dominira rimokatolička katedrala.
Sl.7. Klasicistička rimokatolička katedrala na prijelazu je iz staroga u poslovni dio grada (foto: Marijan Biruš)
U poslovnom središtu grada, s historicističkim i secesionističkim arhitektonskim ostvarenjima, može se osjetiti onaj pravi ugođaj metropole jednog mladog demokratskog društva koja se odnedavno prilagođava kapitalističkom načinu poslovanja i to čini dosta uspješno.
Sl.8. Originalna arhitektonska rješenja nisu rijetka u Vilniusu (foto: Marijan Biruš)
Litvansko gospodarstvo prošle je godine zabilježilo rast bruto društvenog proizvoda od čak 7.1%, dok je stopa nezaposlenosti te godine bila 10.3%. U Litvi danas živi 81% Litvanaca, 9% Rusa, 7% Poljaka i 2% pripadnika ostalih naroda (www.cia.gov). Od svih gradova etnički je najizmješaniji Vilnius jer je u novijoj povijesti pripadao Poljskoj, a kao glavni grad nekadašnje sovjetske republike bio je odredište doseljavanja upravnoga i vojnoga kadra koje je u velikom dijelu bilo ruske narodnosti. No, u glavnome gradu ne osjećaju se antagonizmi, nego zajednička želja za što bržim rješavanjem postojećih problema i prilagođavanjem gospodarstva i društva novim uvjetima na domaćoj i globalnoj sceni.
Sl.9. Aktualni saziv litvanskog parlamenta prije nekoliko mjeseci uveo je državu u Europsku uniju (foto: Marijan Biruš)
Sl. 10. U litvanskoj metropoli ima i mnogo mjesta ostvarenjima suvremene arhitekture (foto: Marijan Biruš)
Vilnius je zanimljiv grad i još po nečemu. Naime, na ako iz Staroga grada krenemo na stranu suprotnu poslovnom središtu, doći ćemo na teritorij gdje su umjetnici proglasili svoju ,,republiku”. Radi se o umjetničkoj četvrti, slično kao u Parizu.
Sl.11. Užupis – umjetnička četvrt ili ,,slobodna umjetnička zona” (foto: Marijan Biruš)
Litvanski jezik nama se čini dosta stran jer spada u skupinu baltičkih jezika, no zanimljivo je da ima slova ,,č”, ,,ž” i ,,š” kao i hrvatski. Litvanska nacionalna jela dosta su kalorična zbog hladnoće koja zimi ondje vlada, a vrlo popularna namirnica je krumpir. Omiljeni sport ovdje je košarka. Gotovo ni u jednom drugom sportu Litva ne ostvaruju vrhunske rezultate. No, sudeći prema trendovima, ova zemlja će vrlo dobre rezultate ostvarivati i u mnogim drugim područjima društvenoga života.
Literatura:
1. gradski vodič za Vilnius
2. http://www.cia.gov/cia/publications/factbook/geos/lh.html
3. Klemenčić, M. (ur) (1997.): Atlas Europe. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Zagreb.
4. Kulaženko, L.E. (2004.): Žitie i akafist svjatim vilenskim mučenikam Antoniju, Ioannu i Evstafiju. Mn. Sv.-Petro-Pavkovskij sabor. Minsk.
