Svjetska dužnička kriza

30. listopada 2003. |
Pogledajte sve članke na karti

Svjetska dužnička kriza smatra se jednim od najvećih ekonomskih problema suvremenog svijeta. Iako se sve zemlje kroz različite aranžmane zadužuju u inozemstvu (od vlada, banaka, međunarodnih institucija…), problem se odnosi na skupinu visoko zaduženih zemalja koje teško otplaćuju dospjele rate ranijih kredita. Teško je reći koja je zemlja najzaduženija jer su mjerila stupnja zaduženosti različita.

Pored apsolutnog iznosa duga koriste se mnogi relativni pokazatelji: iznos duga po stanovniku, odnos duga i bruto nacionalnog dohotka, odnos dospjelih potraživanja i bruto nacionalnog dohotka, odnos dospjelih potraživanja i vrijednosti izvoza i slično. Bez obzira na metodu, problem dužničke krize svodi se na teškoće ili nemogućnost otplaćivanja tih dugovanja. (Često se čuje da su SAD najveći svjetski dužnik, što je točno gleda li se apsolutna vrijednost dugovanja, ali one nemaju teškoća u njihovom servisiranju).

Zašto je to problem?

Otplaćivanje dugova ostavlja malo (ili nimalo) sredstava za investiranje u infrastrukturu, tehnologiju, istraživanja i općenito gospodarstvo. Vladama nedostaje sredstava za poboljšanje ili bar održavanje osnovnih elemenata društvenog standarda: zdravstva, obrazovanja, prehrane, stanovanja, osiguranja pitke vode. Procjenjuje se da zbog toga godišnje umire preko pola milijuna djece. Mnoge zemlje iscrpljuju svoja prirodna bogatstva samo za otplatu kredita umjesto za razvoj vlastitog gospodarstva. Procjenjuje se da zemlje subsaharske Afrike u razvijene zemlje na račun otplate kredita šalju višestruko veće iznose od onih koje dobivaju kao pomoć. Programi stabilizacije u pravilu pogađaju široke slojeve najsiromašnijeg stanovništva. U takvim uvjetima česti su društveni nemiri, pa čak i ratovi koji probleme još produbljuju (stradanja ljudi, razaranja, izostanak pomoći…).

Takve okolnosti mnoge zemlje i velik udio svjetskog stanovništva stavaljaju u bezizglednu poziciju bez realnih mogućnosti za gospodarski napredak i poboljšanje životnih uvjeta. Iako u znatno manjoj mjeri, štete imaju i razvijene zemlje: posuđeni novac nije vraćen, narušava se investicijska klima, nesigurnost investicija povećava kamate, smanjuje se mogućnost prodaje industrijskih proizvoda nerazvijenim zemljama i td.

Kako je počelo?

Općenito se početkom svjetske dužničke krize smatra 1982. godina kada je Meksiko obznanio da više nije u stanju otplaćivati svoje dospjele kreditne obveze, a uskoro je to učinilo još nekoliko zemalja. Međutim, taj je događaj značio samo izbijanje u javnost jednog problema koji se već neko vrijeme zahuktavao i bio dobro poznat i glavnim svjetskim kreditorima i njihovim vjerovnicima, u pravilu nerazvijenim zemljama (ili kako se tada još običavalo reći “zemljama Trećeg svijeta”).

Gdje su korijeni?

Bilo bi previše pojednostavljeno za izbijanje svjetske dužničke krize izvojiti samo jedan uzrok. Točnije je reći da je ona posljedica niza događaja u drugoj polovici 20. stoljeća, ali jednako tako i općih odnosa u svjetskom ekonomskom sustavu, ili kako se još kaže u svjetskom poretku.

Jednim od glavnih događaja koji su doveli do masovnijeg zaduživanja smatra se izbijanje svjetske energetske krize 1973. kada je cijena nafte u kratkom roku učetverostručena. To je imalo višeslojne posljedice. Mnoge nerazvijene zemlje nisu više mogle iz svojih tekućih prihoda kupovati dovoljnjo nafte (kao glavnog energenta) za nastavak istog ritma gospodarskog razvoja. Istodobno, zemlje izvoznice nafte počele su zarađivati velike iznose (tzv. “petrodolari”) koje su ulagale u inozemne komercijalne banke. Sve se to poklopilo s financijskom krizom u SAD-u uzrokovanom proračunskim manjkom i obilježenom padom vrijednosti dolara.

Komercijalne banke, suočene s velikim priljevom kapitala kojeg su morale angažirati praktički su nudile visoke kredite s povoljnim, ali promijenjivim kamatnim stopama. Sniženje unutrašnjih kamatnih stopa kao stabilizacijska mjera u razvijenim zemljama uvjetovalo je rast kamata inozemnih kredita pa su one tijekom 1980-ih znale premašiti neshvatljivo visokih 20%. Svakako je novi udarac bila i nova energetska kriza i skok cijena nafte krajem 1970-ih i početkom 1980-ih, te pad cijena mnogih drugih sirovina (zbog pada potražnje uzrokovanog recesijom) čiji je izvoz bio glavni izvor prihoda većini zemalja dužnika. Najveći dio prihoda od izvoza (i do 70%) trošen je na naftu. U tim okolnostima mnoge zemlje počele su zaostajati u izvršavanju svojih kreditnih obveza. Jedini izlaz bilo je podizanje novih kredita, ali ovaj put ne za strateška ulaganja (u infrastrukturu, obrazovanje, zravstvo, gospodarstvo) nego samo da bi se otplatile dospjele obveze, većinom kamate, bez smanjenja stare glavnice. Ovaj proces poznat je i pod nazivom upadanje u dužničku spiralu.

Tko je kriv?

Teško je vjerovati da sami dužnici ali kredititori nisu bili svjesni neodrživosti takvog sustava. Ali prvima je to bio jedini izlaz u trenutnoj situaciji, a potonjima dobra prilika za visoku zaradu na kratki rok. (U suštini, cijeli mehanizam neodoljivo podsjeća na ono što poznajemo pod pojmom “financijski inženjering”, razlika je samo u dimenzijama). Gledajući šire, mnogi smatraju da je svjesno davanje kredita u takvim uvjetima zapravo sredstvo za ostvarivanje neokolonijalističkih odnosa u suvremenom svijetu, pa za sadašnje stanje jednako optužuju i neodgovorno zaduživanje i neodgovorno davanje kredita.

Ako navedene uzroke današnjih problema s dugovima uvjetno nazovemo “objektivnim”, teško je osporiti da su i same zemlje dužnici znatno pridonijele težini tih problema. Naime, umjesto prema investicijama koje bi ostvarivale dohodak te time povećavale ekonomsku snagu i sposobnost otplaćivanja kredita, većina kapitala išla prema trenutnoj potrošnji i prestižnim projektima. Prema procjenama Svjetske banke do 30% kapitala završilo je na privatnim računima vladajućih elita i diktatora. Nadalje, računa se da je svaki peti dolar potrošen na oružje potrebno u unutrašnjim ili međudržavnim sukobima. Istodobno, najširi slojevi stanovništva živjeli su sve lošije, zarađujući sve manje i zapravo podnose najveći teret otplate dugova.
S druge strane, kreditori su iz “sebičnih” razloga ostvarivanja profita nastavili financiranje iako su znali kako se novac troši i time također doprinijeli dužničkoj krizi. Kao primjer, često se ističe da su MMF i Svjetska banka tijekom 1980-ih tajno dali kredit od 8,5 mlrd.$ zairskom diktatoru Mobutuu, iako su iz vlastitih izvještaja znali da su prijašnje posudbe završile na privatnom računu u Švicarskoj.

Ima li izlaza?

Težine problema svjesni su i kreditori i dužnici. Tijekom posljednjeg desetljeća pokrenute su mnoge inicijative, prijedlozi i planovi čiji je cilj izlazak iz trenutne situacije, ali rezultati su skromni. Jedan od najobuhvatnijih takvih planova je Inicijativa za teško zadužene siromašne zemlje (HIPC) predvođena Svjetskom Bankom.

Čini se da je za najsiromašnije zemlje jedini realni izlaz otpisivanje neplativih dugova. Protivnici ovakvog stava ističu da bi to problem riješilo samo privremeno, a drugim zemljama dalo poticaj za daljnje zaduživanje. Zbog toga se predlaže metoda manjih, ali ciljanih i kontroliranih investicija čiji je cilj jačanje nacionalnih gospodarstava. Tekuća bi se zaduženja privremeno zamrznula. Također, javljaju se različita reprogramiranja dugova, opraštanje iznosa koji se investiraju u socijalne, obrazovne i gospodarske programe i sl.

Ipak, ako znamo da je ova kriza proizašla iz jednog svjetskog poretka, niti jedno rješenje koje ne uključuje promjenu tog poretka neće problem riješiti trajno.

www.worldbank.org/data/databytopic/debt.html
donosi podatke o visini duga pojedinih zemalja za 1990. i 2001. godinu

www.oecd.org/dac/debt/
interaktivna baza podataka o strukturi i visini kredita

www.jubilee2000uk.org
više o jednoj od najvećih inicijativa za otpisivanje dugova pokrenutoj povodom jubileja 2000. godine

www.worldbank.org/hipc/
o inicijativi Svjetske Banke i MMF-a za visoko zadužene siromašne zemlje – načela, kriteriji, popis zemalja, rezultati