Treba li i kako izvoditi terensku nastavu iz geografije, treba li ukinuti “maturalce”, mora li terenska nastava biti na dalekom i ekskluzivnom odredištu, treba li se geograf zadovoljiti terenskom nastavom kao turističkim aranžmanom, tko će sve to platiti, što kaže teorija, a što praksa? Uvođenje Hrvatskog nacionalnog obrazovnog standarda (HNOS-a) u osnovne škole Hrvatske aktualiziralo je temu terenske nastave. Evo priloga razmišljanju o terenskoj nastavi od strane jednog osnovnoškolskog nastavnika geografije.
TERENSKA NASTAVA U TEORIJI
Što je teren? Što je terenska nastava?
Cilj nastave kao takve jest na što bolji način poučiti učenike snalaženju u pojavama i procesima u materijalnom i nematerijalnom svijetu. Te pojave kratko možemo nazvati izvornom stvarnošću.
Po svim definicijama geografije kao znanosti, predmet njezinog proučavanja je geografski prostor. Čitava Zemlja ili jedan njezin dio, ono su što geografi proučavaju. Lingvistika proučava jezik – objekt koji se na razne načine može “donijeti” u učionicu: tekst, govornik, snimka. Biologija proučava život – mnogi živi organizmi također mogu dospjeti u učionicu. Fizika, kemija, matematika također se mogu time pohvaliti. Promatrajući ili kreirajući pokus u nastavi fizike, kemije i biologije učenici izravno proučavaju izvornu stvarnost. Nastavnici ovih predmeta mogu se pohvaliti da oni znatan dio izvorne stvarnosti mogu donijeti u učionicu. Međutim, s geografijom to nije slučaj. Ona u učionicu može dopremiti vrlo mali dio izvorne stvarnosti koji ona proučava. Većina toga ostaje izvan prozora.
Geografima je teren izvorna stvarnost. Riječ teren nastala je od latinske riječi “terra” što znači zemlja, kraj, predio. Osim u geografiji, riječ teren danas se upotrebljava u geologiji, geodeziji, arhitekturi, novinarstvu, vojsci i drugdje i razgovorno znači praksu pa se i upotrebljava kao suprotnost kabinetu, uredu ili bilo čemu drugome što na svoj način predstavlja teoriju (mnogi će stručnjaci reći da je u knjigama sve u redu, ali “na terenu” je drugačije).
Slijedeći logiku značenja riječi, terenska nastava bila bi nastava koja se odvija na terenu. Drugim riječima, za geografe je terenska nastava nastava u izvornoj stvarnosti.
Proučavanje izvorne stvarnosti ima goleme prednosti, ali i nedostatke. Prednosti su jasne: neposredno suočavanje s predmetom p(r)oučavanja, gdje je ta neposrednost jedina i sasvim dovoljno velika prednost. Međutim, izvorna stvarnost najčešće nije jednostavna pa je teško uočiti određene pojave i procese jer su oni toliko povezani s ostalima, da onaj koji uči i nema ,,vješto oko”, ne razlikuje jednu pojavu od druge. Stoga je najbolje da se nastava najprije odvija u kabinetu – gdje se izvorna stvarnost raščlaniti, zaustaviti, ubrzati, povećati, smanjiti i time bolje upoznati. Primjeri: Kako, stojeći na otvorenome, učeniku pokazati koje je koja zvijezda? Najprije treba koristiti fotografiju. Proces nastajanja i razvoja oblaka bolje će vidjeti na ubrzanoj snimci. Proces razvoja grada također će lakše shvatiti ako mu se pokaže što je izgrađeno u antici, što dodano u srednjem vijeku, što kasnije itd., nego kad vidi cijeli današnji grad. Zato učenik najprije vidi modele, a tek zatim izvornu stvarnost.
Drugim riječima kazano, izvornu stvarnost najprije treba metodički oblikovati.
Nakon što ju je upoznao metodički prilagođenu, ne znači da učenik ne treba vidjeti i samu izvornu stvarnost. Dapače: tek će uvidom u izvornu stvarnost svijet oko sebe promatrati na odgovarajući način jer će, između ostaloga, biti zadovoljan spoznajom da je u stanju objasniti svijet oko sebe i to onaj pravi, a ne onaj iz udžbenika.
Kad govorimo o terenskoj nastavi općenito, recimo i to da je ona dio izvanučioničke nastave, a ona može biti i posjet ustanovama i zajednicama (muzejima, vjerskim objektima…), gospodarskim objektima i sl..
Podjela terenske nastave
Kod podjele terenske nastave vlada pojmovna zbrka. Različiti autori daju različite podjele terenske nastave. Tako Jovičić početkom 1970-tih terensku nastavu geografije prema trajanju dijeli na:
– vježbe
– izlete
– ekskurzije
Autor vježbama naziva jednosatni ili rijetko dvosatni rad na terenu. Izlete dijeli na poludnevne i cjelodnevne i smatra da se na njima proučavaju fizičkogeografska obilježja prostora. Ekskurzije su kompleksnije i traju više dana (Jovičić, 1971.)
Nepotrebno je govoriti koliko je ova klasifikacija neodgovarajuća. Autor miješa različite kategorije: karakter i trajanje rada. Zar ne može postojati poludnevna ili cjelodnevna terenska nastava na kojoj će se proučavati socijalnogeografska obilježja? Ekskurzija bi sama po sebi značila složeniji oblik terenske nastave. Treba napomenuti da trajanje i složenost nastave nisu u izravnoj korelaciji to jest da dugotrajnija nastava ne znači i složeniju nastavu (i poludnevni rad može biti kompleksan, a višednevni ne mora).
Ove nedostatke primijetio je i Brazda, koji je smatrao da se terenska nastava obzirom na sadržaj, didaktičko-metodičko oblikovanje, zadatke, ciljeve i vrijeme trajanja može podijeliti na:
– terenski nastavni sat
– poludnevni terenski rad ili izlazak
– jednodnevni terenski rad ili izlazak
– višednevna nastavna ekskurzija (Brazda, 1985., 33. str.).
Ova je podjela puno bolja jer je njezin kriterij mnogo jedinstveniji. Iz same podjele mogli bismo zaključiti da je taj kriterij trajanje, ali sam autor unosi zabunu jer navodi da su osim trajanja, kriteriji i “sadržaj, didaktičko-metodičko oblikovanje, zadaci i ciljevi”. Tim nepotrebnim i štetnim miješanjem unosi zabunu i stvara predrasude. Zašto kraća nastava ne bi ponekad bila složenija od dugotrajnije? Zašto bi višednevna terenska nastava samim time što je višednevna, uključivala više geografskih disciplina, promatrala pojavu ili proces sa više stajališta ili na bilo koji drugi način bila kompleksnija od jednodnevne, poludnevne ili jednosatne nastave?
S druge strane, autor poludnevni i jednodnevni terenski rad naziva i izlaskom, dok to kod “terenskog nastavnog sata” i “višednevne nastavne ekskurzije” nije slučaj. Ukoliko se odlučimo za primjenu riječi “izlazak”, trebalo bi je dosljedno primjenjivati.
Pored ovih nedostakaka, koji su “kozmetičke naravi”, Brazdina podjela terenske nastave ipak je dosta dobra, pa bi se uz male preinake moglo reći da se terenska nastava obzirom na trajanje može podijeliti na:
– jednosatnu ili dvosatnu
– poludnevnu
– cjelodnevnu ili jednodnevnu
– višednevnu
Sasvim je jasno da, ukoliko terensku nastavu u trajanju od jednoga dana uspoređujemo s onom poludnevnom, onda je bolje upotrijebiti izraz “cjelodnevni”, a ukoliko je uspoređujemo s višednevnim, onda “jednodnevni”.
Po kojem još kriteriju možemo podijeliti terensku nastavu? Po raznima: koliko je učenika uključeno, koliko je nastavnih predmeta uključeno itd. Neki su kriteriji manje važni (koliko je učenika uključeno), a neki, poput onoga je li riječ o jednome ili više predmeta. Obzirom na ovaj posljednji kriterij, terenska nastava može biti:
– jednopredmetna
– višepredmetna
Kod višepredmetne terenske nastave najčešće se radi o korelaciji među nastavnim predmetima.
U stručnu terminologiju ušla je i riječ “ekskurzija”. Ona se najčešće upotrebljava za označavanje višednevne terenske nastave. O ovoj riječi, međutim, vlada nesuglasje, a neki joj osporavaju upotrebu uopće.
Prije dvadesetak godina kod geografa nije postojala suglasnost o tome. Neki već “i najkraći izlazak iz učionice u školsko dvorište, ili okolicu škole, koji ima geografske obrazovne sadržaje i ciljeve” nazivaju ekskurzijom (Dorofejev, 1977.). Brazda sredinom 1980-tih navodi da je tada vrlo rašireno bilo stajalište da se “izlazak iz učionice u neposrednu blizinu škole naziva terenskim radom, a ekskurzijom se smatra odlazak na udaljenije prostore i na najčešće dulje vrijeme” (Brazda, 1985.). Ovdje je nelogično to da se izraz “terenski rad” kod višednevne terenske nastave ne upotrebljava. Semantički, terenski rad je viši rodni pojam od ekskurzije. Nije li ekskurzija, ma što ta riječ značila, jedan od oblika terenskoga rada?
No, tako se na “ekskurziju” gledalo sredinom 1980-ih. Kako se na taj izraz gleda danas? Istraživanje među geografima Hrvatske o tome nije provedeno pa možemo suditi samo na temelju općega dojma: neki ekskurzijom smatraju ono o čemu govori Brazda (složeniji, nužno i višednevni oblik terenske nastave), a neki smatraju da je ta riječ nepotrebna tuđica. Dok bi potonji umjesto “ekskurzij” radije vidjeli riječ “izlet”, drugi negoduju jer izletom smatraju opuštajuće putovanje, koje je samim time lišeno obrazovnih sadržaja. “Izlet” je igra loptom i badmintonskim reketima na livadi, a “ekskurzija” je ozbiljni rad, koji traje više dana. Što je onda s ozbiljnim radom koji traje samo jedan dan ili manje? I što ako se kod višednevnog putovanja u stankama između radnih zadataka učenici poigraju na livadi? U svakom slučaju, stajalište nije jedinstveno.
Za tzv. maturalna putovanja Brazda kaže da su ona samo djelomično stručno i didaktičko-metodički oblikovan geografski terenski rad. U njima nastavnici geografije najčešće sudjeluju samo kao razrednici ili pratnja razrednicima, drugim riječima, ni po čemu se ne razlikuju od svojih kolega negeografa.
Kao zaključak ovog kratkog teorijskog razmatranja, uzmimo Brazdine riječi kojima napominje da bi osnovno stajalište u nastavi geografije “moralo biti: gdje god i kad god je moguće, temeljna geografska znanja treba stjecati neposrednim nastavnim radom u prostoru…” (Brazda, 1985.). Koje god nazive upotrebljavali, ovo posljednje trebalo bi nam stalno biti na umu.
TERENSKA NASTAVA U PRAKSI
Sadašnja praksa
U većini osnovnih škola Hrvatske situacija u vezi odlazaka na teren učenika viših razreda trenutno je ovakva: jednom godišnje, najčešće krajem školske godine, odjeli petog, šestog i osmog razreda odlaze na jednodnevno putovanje u pratnji razrednika uz kojeg najčešće ide po još jedan nastavnik kao pratnja i pomoć razredniku. Odjeli sedmog razreda odlaze na višednevno putovanje, koje se naziva i maturalnim.
U osnovnoj i srednjoj školi, kamo god se putovalo, vrlo velik dio učeničkih putovanja ostvaruje se u obliku turističkih aranžmana: posjećuju se turistički atraktivni gradovi ili spomenici prirode i gledaju kulturnopovijesne i prirodne znamenitosti u njima. Sve to najčešće izvode turistički vodiči koji ne znaju što su učenici učili na nastavi pa im stoga ne mogu skrenuti pozornost na to isto na terenu. Aktivnosti učenika svedene su na slušanje i gledanje. Nema opisivanja, uspoređivanja, uzimanja uzoraka, intervjuiranja, anketiranja, kartiranja.
Neke škole višednevno putovanje organiziraju učenicima osmog razreda, neke sedmoga, neke osmoga dvodnevno itd. Izbor odredišta, odnosno plan putovanja, prepušten je školama i razlikuje se od jedne do druge. Sadržaj je također proizvoljan, međutim putovanja se najčešće organiziraju uz vrlo malo ili nikakvo didaktičko-metodičko sudjelovanje nastavnika. Ako se ono i ostvari, onda je to uzimanje mikrofona u autobusu i verbalnog iznošenja nastavnog sadržaja, ponekad i pokazivanja u krajoliku, koje najčešće nije povezano s nastavnim programom toga razreda.
Ova shema sa stajališta nastave geografije nije prihvatljiva.
“Maturalna putovanja” – da ili ne?
Jedan od glavnih ciljeva ovoga rada jest potaknuti na preispitivanje odluke o organizaciji tzv. maturalnih putovanja. Za početak pogledajmo porijeklo njihovog naziva.
Srednje, a nekad i osnovne škole, završavale su maturom. Višegodišnjem druženju učenika došao je kraj pa ga treba “zasladiti” jednim putovanjem koje će uključiti opuštajuće sadržaje, kojima su nastavnici onda dodali i one obrazovne.
Ovdje je teško oteti se dojmu da pristup, barem onaj prvotni, govori da su obrazovni sadržaji (bili) u drugom planu, ili u najboljem slučaju, izjednačeni s razonodom. Razonodi se onda doda i učenje. Danas će gotovo svatko reći da se na “maturalcima” “usput nešto i nauči”.
Pogrešno je pretpostaviti da je razonoda učenika nešto nepoželjno. Igra i zabava vrlo su potrebni i korisni pa su stoga i neizostavni dio odgojno-obrazovnog procesa. Jedino je nepotrebno radi razonode prelaziti više stotina kilometara.
Međutim, mnogi ovim modelom nisu zadovoljni. Nezadovoljnike je moguće naći u svim skupinama. Mnogi nastavnici su često nezadovoljni odnosom učenja i zabave. Mnogi učenici također (ali u obrnutom odnosu!). Mnogi su roditelji nezadovoljni odnosom cijene i onoga što su njihova djeca zauzvrat dobila. Pogledajmo ovakvo putovanje sa stajališta svake od ovih skupina.
Nastavnici geografije će, ukoliko se višednevno putovanje po Hrvatskoj organizira u sedmome razredu, postaviti pitanje zašto tada, ako se Hrvatska obrađuje u osmome razredu. Učenici na tom putovanju, osim razonode, posjećuju prirodne i društvene znamenitosti prostora u kojega su došli. Koliko su trajale pripreme za to u učionici i koliko će trajati analiza viđenoga nakon povratka? Je li sadržaj putovanja usklađen s nastavnim programom toga razreda?
Koliko su zadovoljni sami učenici? Mnogima su nastavnici “pokvarili zabavu” jer nisu mogli raditi sve ono što su željeli. Moguće je da je model “red učenja, red zabave”, psihološki gledano, velik promašaj. Ako se netko pripremi na učenje, onda na zabavu i ne računa – on od početka zna da je neće biti. Ako se pripremi na zabavu, onda mu je svako učenje velika smetnja. No, učenje i zabava ponekad zbilja i idu zajedno. Treba naći pravi odnos, koji je različit kod svake skupine učenika.
Treba reći i da je sasvim krivo pretpostaviti da učenike obrazovni sadržaji uopće ne zanimaju, da oni žele samo zabavu. Svaki iskusni nastavnik zna da ih se za gradivo može zainteresirati, samo treba naći pravi način. Je li usmeno izlaganje turističkog vodiča taj pravi način? Vodič može govoriti više ili manje zanimljivo, ali je činjenica da su učenici pasivni i da bi puno više naučili istraživanjem u kontaktu s lokalnom zajednicom, u razmjeni iskustava s vršnjacima koji žive u tom prostoru i slično.
Osim toga, veća povezanost s gradivom koje su obrađivali u školi, polučila bi daleko veći uspjeh. U sedmom se razredu malo koji učenik sjeća antike i srednjeg vijeka jer je to učio u petom i šestom razredu na nastavi povijesti, a o geografskim obilježjima Hrvatske još, uvjetno rečeno, ne zna ništa jer je to gradivo osmog razreda. Stoga im je ono što slušaju na terenu, dosadno pa je zato većina učenika nezadovoljna odnosom zabave i učenja na “maturalcima”.
Višednevno putovanje uključuje određeni broj noćenja. Riječ “noćenje” ovdje je najprimjerenija jer to najčešće nije i spavanje. Koliko je to naporno razrednicima i njihovoj pratnji, to najbolje znaju oni. Dobar uvid u to imaju i gosti hotela koji ne dobivaju uslugu koju su platili – oni se žale hotelijerima koji na taj način najčešće takve goste gube, to jest odlučuju se ili za njih, ili za učenike. Zbog toga mnogo hotela učenike uopće ne prima, a takvih je hotela sve više.
Kakva je financijska strana svega ovoga? Noćenja cijenu znatno povećavaju. Četverodnevno putovanje ni u kom slučaju ne stoji manje od 1000 kuna, a često je to puno više. Što učenik, to jest roditelj za taj novac dobije? Je li nakon putovanja njegovo znanje veće? Jesu li mu sposobnosti razvijenije? Koliko je postigao na odgojnome području? Drugim riječima, koliko je materijalnih, funkcionalnih i odgojnih zadataka ostvareno?
Na kraju se postavlja pitanje tko je u trokutu učenik – nastavnik – roditelj zadovoljan. Ako su zadovoljni svi ili većina, onda treba nastaviti s dosadašnjom praksom. Ako nisu, treba nešto mijenjati.
Prijedlog organizacije terenske nastave
1. Jedan od glavnih prijedloga autora ovoga rada jest ukinuti “maturalna putovanja” (višednevna učenička putovanja kakva su opisana u prethodnom dijelu teksta). Umjesto njih predlaže se organizirati više jednodnevnih putovanja koja prate nastavni program kroz čitavu školsku godinu – u petom, šestom i osmome razredu po Hrvatskoj, a u sedmome razredu u inozemstvo. Tada bi učenička putovanja bila povezana s nastavnim programom i mogla bi se nazivati terenskom nastavom jer bi bila nastavak onoga što se radi u učionici.
Odredišta terenske nastave sedmog i osmog razreda ponajviše određivala geografija, dok bi to u petom i šestom bilo prepušteno drugim nastavnim predmetima: povijesti, prirodi, hrvatskome jeziku i dr.
Gledajući troškove, izračunajmo koliko se jednodnevnih putovanja može ostvariti za cijenu jednog, primjerice, četverodnevnog? Uz to, Hrvatska ima dovoljno razvijen promet i dovoljno je mala, da se jednodnevnim putovanjem može obuhvatiti polovina njenog teritorija ili otići u inozemstvo.
2. Predlaže se odvojiti putovanja na kojima se ostvaruje nastava, od onih koje organizira razrednik za svoj razredni odjel. Na prvospomenutima bi se radilo o obrazovnim sadržajima, a na drugima o razonodi. Razrednik organizira putovanje u obližnje izletište, na kupalište ili slično i tu se koriste lopte, reketi i drugi rekviziti koji služe zabavi, a nastavnik geografije (u suradnji s nastavnikom povijesti, biologije i dr.) organizira terensku nastavu – putovanje na kojem se koriste olovke, bilježnice, geografske karte, kompasi, fotoaparati i sl.
Tako bi se jasno razdvojili obrazovni sadržaji od razonode i navjerojatnije bi time bili sretniji i nastavnici, i učenici.
3. Predlaže se slijedeći plan terenske nastave po razredima:
- 5. razred: jednodnevna terenska nastava s naglaskom na drugim nastavnim predmetima
- 6. razred: jednodnevna terenska nastava s naglaskom na drugim nastavnim predmetima
- 7. razred: jednodnevna ili dvodnevna terenska nastava u inozemstvu s naglaskom na geografiji
- 8. razred: nekoliko jednodnevnih ili dvodnevnih putovanja po Hrvatskoj s naglaskom na geografiji
Usporedno s time, nastavnik geografije organizira terensku nastavu u trajanju od pola dana i manje u okolici škole i mjesta. Kod nas nadležna tijela još nisu propisala koliko se nastave treba održati na terenu, u Sloveniji je to 30%.
Evo nekih primjera:
Jednosatna ili dvosatna terenska nastava:
Promatranje zvjezdanog neba;
Rad s topografskom kartom;
Reljefna obilježja okolice škole;
Vegetacijska obilježja okolice škole;
Poludnevna terenska nastava:
Dioklecijanova palača u prošlosti i danas (za škole iz Splita);
Zagrebački Donji grad (za škole iz Zagreba);
Karlovačka ,,zvijezda” u prošlosti i danas (za škole iz Karlovca);
Geografska obilježja Drave kraj Varaždina (za škole iz Varaždina i Međimurja);
Gospodarstvo Hrvatske od 1990. do danas na primjeru Iloka (tranzicija, rat, revitalizacija); (za škole hrvatskog Podunavlja);
Jednodnevna i dvodnevna terenska nastava:
Depopulacija seoskih naselja Gorske Hrvatske;
Grad Rijeka;
Plitvička jezera i gospodarstvo okolnoga prostora;
Gospodarstvo Dubrovnika u prošlosti i danas;
Poljoprivreda istočnog dijela Nizinske Hrvatske;
Odnos poljoprivrede i turizma u Primorskoj Hrvatskoj na primjeru zadarskog područja;
Gospodarska i kulturna povezanost Južne Hrvatske s Hercegovinom;
Prirodna i socijalna obilježja prostora uz Bledsko jezero u Sloveniji;
Južna Mađarska u prošlosti i danas (Siget i Pečuh);
Kartiranje
Ne treba govoriti koliko terenska nastava povećava učinkovitost nastave svih nastavnih predmeta, a ponajviše geografije. Stoga ne treba štedjeti trud i vrijeme pri njenom planiranju.
Sve navedeno u ovom dijelu članka mišljenje je njegovog autora.
Literatura
1. Brazda, M. (1985.): Terenski rad i ekskurzije u nastavi geografije. Školska knjiga. Zagreb.
2. Hus, V. (2004.): Aktivnosti učencev pri pouku spoznavanja okolja in spoznavanje narave in družbe v prvem razredu osnovne šole. Didactica Slovenica 19. 3-4. Pedagoška obzorja Novo mesto, Pedagoška fakulteta Ljubljana, Visokošolsko središče Novo mesto.
3. Jovičić, Ž. (1971.): Metodika nastave geografije. Beograd.
4. Kolenc Kolnik, K. (2006.): Didaktična vrednost učenja geografije na prostem. Didactica Slovenica 21. 1. Pedagoška obzorja Novo mesto, Pedagoška fakulteta Ljubljana, Visokošolsko središče Novo mesto.
5. Matas, M. (1996.): Metodika nastave geografije. Hrvatsko geografsko društvo. Zagreb.
