Prvi dan zime

22. prosinca 2003. |
Pogledajte sve članke na karti

Možemo reći da je zima “službeno” počela, kakve god bile vremenske prilike. Kako to službeno? Jednostavno rečeno početak zime veže se za zimski suncostaj ili solsticij, kada je Sunce u svom prividnom kretanju po nebu najjužnije ili najniže nad obzorjem. Taj dan je najkraći dan u godini, u smislu da je toga dana u godini najkraće razdoblje od izlaska do zalaska Sunca.

Godišnja doba

Da bi bolje razumjeli što je to zimski suncostaj, osvrnimo se najprije na godišnja doba. Od davnina ljudi su primijetili da tijekom godine postoji određena pravilna smjena vremena tijekom godine, više ili manje pravilna smjena tipova vremena u stanovitim dijelovima godine. Uočili su da su ti dijelovi godine, ili sezone, usko povezani s kretanjem Sunca na nebu. U toplom dijelu godine Sunce se kretalo u luku visoko nad obzorom, a u hladnom dijelu godine bilo je nisko nad horizontom. U umjerenim geografskim širinama, u kojima se nastanio najveći dio čovječanstva, ljudi su razlučili četiri godišnja doba, proljeće, ljeto, jesen i zimu. Godišnja doba su dakle četiri razdoblja na koje djelimo godinu temeljem položaja Sunca na nebu.

Suncostaji i ravnodnevice

Uzrok smjene godišnjih doba jest nagib Zemljine osi u odnosu na ravninu po kojoj Zemlja obilazi oko Sunca. Za kruženja Zemlje oko Sunca zamišljena Zemljina os ostaje uvijek jedanko položena u svemiru, primjerice sjeverna strana Zemljine osi uvijek pokazuje točku vrlo blizu zvijezde Sjevernjače. Budući da Zemlja kruži oko Sunca, Zemljina os u odnosu na Sunce dolazi u različite položaje. U jednom je trenutku Zemljin Sjeverni pol najviše priklonjen Suncu. Sjeverna polovica Zemlje prima znatno više Sunčeve topline nego južna. To se događa 21. lipnja, i taj trenutak zovemo ljetnim suncostajem ili ljetnim solsticijem. Toga je dana svim ljudima na sjevernoj Zelmjinoj polutki dan najdulji a noć najkraća u godini. Sunčeve zrake padaju okomito nad sjevernom obratnicom, na 23°27′ sjeverne geografske širine.

Kako Zemlja nastavlja svoju ophodnju oko Sunca, ono sve manje obasjava sjevernu polutku, a sve više južnu, do trenutka kada su obje polutke jednako obasjane, a Sunčeve zrake padaju okomito nad polutnikom ili ekvatorom. To se događa 22. ili 23. rujna za jesenske ravnodnevice ili jesenskog ekvinocija (ekvinokcija) Dan i noć jednako su dugi, taj dan se na sjevernoj polutki smatra početkom jeseni.

Zemlja nastavlja putovati po putanji dok ne dođe u položaj kada je Južni pol najviše priklonjen Suncu, i kad su Sunčeve zrake okomite na južnu obratnicu, na 23°27′ južne geografske širine. Sjeverni pol je, nasuprot tomu, najviše otklonjen od Sunca i na sjevernoj polutki je noć najdulja a dan najkraći. Zimski suncostaj je početak zime na sjevernoj polutki, a događa se 21. ili 22. prosinca.

Prvi dan proljeća, dan proljetne ravnodnevice, jest 20. ili 21. ožujka. Obje su Zemljine polutke ponovno jednako obasjane, Sunčeve su zrake okomite na polutnik.

Prividno gibanje Sunca

Promatraču na Zemlji vide da Sunce tijekom godine mijenja svoj položaj. Mi u Hrvatskoj, koji živimo na sjevernoj polutki, vidimo da se Sunce od proljeća do ljeta sve više “diže” na obzoru i osjećamo da nam je toplije. Za ljetnog suncostaja Suce je u podne najviše nad obzornicom. Kako ljeto odmiče, Sunce “pada”, u podne je sve niže i luk koji opisuje po nebu sve je nagnutiji i kraći. Dani su sve kraći, a za jesenske ravnodnevice dan traje koliko i noć. Za zimskog suncostaja Sunce putuje najniže nad obzorom. Međutim, kad je kod nas zima, na južnoj je polutki ljeto, pa tako Australci Božić slave u ozračju početka ljeta i ukoliko ne skoknu do Antarktike nikada neće doživjeti “bijeli” Božić. Kako ljudi žive u različitim geografskim širinama, različito doživljavaju smjenu godišnjih doba. U pojasu uz polutnik zapravo nema smjene godišnjih doba, uvijek je “ljeto”. Uglavnom iz praktičnih razloga, te s obzirom na vremenske prilike u umjerenim širinama, meteorolozi i klimatolozi često godišnja doba promatraju u tromjesečjima, pa će zimskim mjesecima smatrati cijeli 12., 1. i 2. mjesec. Stoga se može čuti da kalendarski zima počinje 1. prosinca.

Najkraći dan nije najhladniji

Općenito, točno određeni opisani astronomski parametri, odnosno odnosi Sunca i Zemlje, uzeti su kao jasno odrediv početak pojedinih godišnjih doba. Ljeto i zima počinju za suncostaja ili solsticija (lat. od sol = Sunce + sistere = stati, zaustaviti), dakle kad Sunce u prividnom kretanju nad obzorom “zastane” u svom najvišem ili najnižem položaju. Proljeće i jesen počinju za ravnodnevica ili ekvinocija (od lat. aequus = jednak + nox, noctis = noć) tj. kad dan i noć traju jednako na cijeloj Zemlji. Zanimljivo je istaknuti da prvi dan zime, kad je dan najkraći, uobičajeno nije nahladniji dan zime i da tijekom zime dan postaje sve dulji, a zima se još neko vrijeme “ne predaje”. Isto tako najdulji dan nije i najtopliji, a za ljeta dan postaje sve kraći dok je najtopliji mjesec uobičajeno srpanj. Najniža i najviša srednja mjesečna temperatura u umjerenim širinama nastupaju nakon suncostaja. To, recimo tako, kašnjenje vremena za astronomskim pojavama posljedica je postojanja atmosfere i hidrosfere, koji mijenjaju toplinsku bilancu Zemlje. Naime potrebno je neko vrijeme da se atmosfera, a posebno Zemaljsko more ugrije ljeti, odnosno ohladi zimi.

Zimski solsticij – 21. ili 22. prosinca?

Još nešto primjećujemo, a to je da suncostaji i ravnodnevice ne nastupaju svake godine u isti sat, pa ni u isti dan. Čak i u udžbenicima i atlasima nisu uvijek navedeni isti datumi. Kako to? Kako bi pojasnili suncostaje i ravnodnevice, odnosno godišnja doba, rečeno je da Zemljina os ne mijenja položaj u prostoru tijekom vremena. Ipak, postoje razmjerno polagane, dugoročne promjene položaja Zemljine osi zbog složenih uzajamnih gravitacijskih djelovanja tijela Sunčeva sustava, poglavito Sunca i Mjeseca na Zemlju, tzv. precesija i nutacija. Zbog toga se pomiču točke suncostaja i ravnodnevica po ekliptici u suprotnom smjeru od prividnog godišnjeg gibanja Sunca. Na sam datum suncostaja i ravnodnevica utječe i korekcija kalendara u prijestupnim godinama. Vrijeme nastupa suncostaja odnosno ravnodnevica je drugačije iskazano u svakoj vremenskoj zoni, budući da u svijetu nije svugdje isto doba. Stoga treba biti pažljiv pri preuzimanju vijesti o početku pojedinog godišnjeg doba iz zemalja koje se nalaze u drugoj vremenskoj zoni.

Evo kako se mijenja nastup zimskog ekvinocija iz godine u godinu prema Griničkom vremenu (za Hrvatsku treba dodati jedan sat).

2000. godine: 21. prosinca u 13.37
2001. godine: 21. prosinca u 19.21
2002. godine: 22. prosinca u 01.14
2003. godine: 22. prosinca u 07.04
2004. godine: 21. prosinca u 12.42
2005. godine: 21. prosinca u 18.35
2006. godine: 22. prosinca u 00.22
2007. godine: 22. prosinca u 06.08
2008. godine: 21. prosinca u 12.04
2009. godine: 21. prosinca u 17.47
2010. godine: 21. prosinca u 23.38

izvor: http://aa.usno.navy.mil/data/docs/EarthSeasons.html

Proslava zimskog suncostaja

U pretpovijesno doba zima je bila posebno teško razdoblje za većinu ljudi, posebno u višim geografskim širinama. Ljude je zabrinjavalo kako je životvorno Sunce padalo sve niže na podnevnom nebu. Zahvaćao ih je strah da će jednom zauvijek nestati ispod obzora i da će ostati u vječnom mraku i zimi. Nesumnjivo su pratili kad će Sunce prestati “tonuti”. Nakon zimskog suncostaja imali su razloga slaviti što se Sunce ponovo uzdiže iako je još mnogo hladnih dana bilo pred njima prije proljeća. Ideja rođenja ili smrti i uskrnuća povezala se sa zimskim suncostajem. Vrlo rano uređivana su posebna mjesta na kojima se pratilo prividno gibanje Sunca. Mnoge pretpovijesne i povijesne građevine – grobnice, hramovi, opservatoriji – povezane su sa zimskim solsticijem. Pretpovijesni obredi povezani sa zimskim solsticijem nastavljaju se u doba prvih civilizacija koje nam ostavljaju zapise o svojim istovrsnim slavljima i obredima. Primjerice, u Mezopotamiji se slavilo 12 dana kako bi se pomoglo bogu Marduku da svake godine ponovno svlada čudovišta kaosa.

Božić

Zimski solsticij i ideja ponovnog rođenja povezani su i s Božićem. Mnoge su vjerske svečanosti i obredi u Rimskom Carstvu bili povezani sa zimskim solsticijem, često u svezi s rođenjem. Rimske Saturnalije povezane su sa zimskim solsticijem. Car Aurelian uklopio je 274. mnoge solsticijske obrede povezane s božanstvima kao što su Apolon, Atis, Baal, Donis, Helios, Horus, Mitra, Osiris i dr. u jedinstvenu proslavu nazvanu Rođenje nepobijeđena Sunca, na 25. prosinca. Budući da je točan datum rođenja Isusa Krista bio predmet sporova, u 4. stoljeću kršćani Rima prihvaćaju upravo 25. prosinac kao prikladan u Rimskom Carstvu i povezan s idejom ponovna rođenja, svjetlosti, obnove i sl. Mnogi običaji uklapaju se u proslavu Božića. Postupno je godovo cijeli kršćanski svijet prihvatio taj datum. Do 1100. godine Božić je postao središnja proslava u kršanskom svijetu. U 16. st. pod utjecajem Reformacije mnogi stari, posebno živopisniji običaji se nastoje potisnuti. Zanimljivo je da je 1647. engleski parlament donio zakon (kraćeg vijeka) o zabrani proslave Božića općenito. Mnoštvo je običaja preživjelo, a neki simboli Božića jasno su vezani uz zimski solsticij; paljenje badnja (božične klade), kićenje zimzelenom, posebno imela, paljenje svijeća u krugu, predbožični post i božićni svećani objed.

astronomske osnove
http://hpd.botanic.hr/ast/polozaj.htm
http://scienceworld.wolfram.com/astronomy/WinterSolstice.html

o proslavi zimskog suncostaja
http://www.candlegrove.com/solstice.html
http://www.shambhala.org/arts/fest/unconquered.html
http://www.religioustolerance.org/w_solsti.htm

linkovi
http://www.religioustolerance.org/winter_solstice.htm