Pregled razvoja procesa urbanizacije u svijetu

6. veljače 2004. |
Pogledajte sve članke na karti
Uvod

Na karakteristike i dinamiku rasta stanovništva značajno utječe smještaj i veličina urbanih centara. Danas oko 45% svjetskog stanovništva živi u gradovima, s tim da postoje značajne razlike između udjela urbanog stanovništva u razvijenim zemljama i zemljama u razvoju. U razvijenim zemljama Europe, Japanu, Australiji i Sjevernoj Americi taj udio se kreće oko 80% (npr. Island 97%, Izrael 90%, Japan oko 80%, Danska i Australija 85%). S druge strane, u većini zemljama Azije, Afrike i Južne Amerike udio urbanog stanovništva je u prosjeku 35%, ali u nekim zemljama je izrazito nizak, npr. Nepal 10%, Ruanda 5%.

Vrlo ilustrativan primjer daje nam Indija, koja je druga zemlja na svijetu prema broju stanovnika, a ima otprilike 30% urbanog stanovništva. Međutim, tih 30% znači oko 270 milijuna stanovnika, što je jednako ukupnom broju stanovnika SAD-a. Isto tako, važno je napomenuti da Indija ima osamnaest gradova s više od milijun stanovnika, od čega ih tri spada u red najvećih gradova na svijetu (Bombay, Calcutta i New Delhi).

Slika 1. Calcutta

Razvoj prvih gradova

Smatra se da su prvi gradovi nastali prije otprilike 10 000 godina na Bliskom Istoku. Na temelju arheoloških nalaza najstarijim gradom smatra se Jerihon na zapadnoj obali Jordana. Naseljen je oko 7 500 g. pr. Kr. i 7 000. g. pr. Kr. imao je oko 2 000 stanovnika. U sljedećih nekoliko stoljeća nastala su druga urbana naselja u toj regiji. Većina ih je, poput Jerihona, bila omeđena zidinama i bili su otprilike jednake veličine kao i Jerihon. Do 4 000. g. pr. Kr. nastali su neki od najpoznatijih antičkih gradova – Babilon, Teba i Sumer. U dolini rijeke Ind nastali su Mohenjo-Daro i Harappa. Iako su ti gradovi bili relativno veliki i gusto naseljeni za tadašnje pojmove, to nije bilo presudno za njihov status. Ono što ih je razlikovalo od ostalih naselja i što ih je karakteriziralo u svim periodima razvoja je: – značajan udio njihovog stanovništva bio je zaposlen u djelatnostima koje nisu uključivale proizvodnju hrane i sirovina (iako, dio stanovnika je i dalje radio i u poljoprivredi); – odvojen politički sustav; – bili su omeđeni zidinama; – imali su tržnice.

Na temelju ovih karakteristika može se zaključiti zašto su se gradovi upravo tad i upravo tamo razvili. Od presudnog značenja za razvoj gradova bilo je otkriće novih oruđa i metoda u proizvodnji hrane: pluga, navodnjavanja i uzgoja stoke. Primjenom ovih inovacija i njihovim daljnjim širenjem, došlo je do značajnog napretka u sposobnosti ljudi da se sami uzdržavaju i smanje stope smrtnosti do mjere koja je bila dovoljna da potakne relativni rast u duljem vremenskom periodu.

Ovom prvom agrarnom revolucijom omogućeno je redovito stvaranje viškova koji su dozovoljavali ljudima da se u puno većem opsegu počnu baviti trgovinom, manufakturom i drugim aktivnostima. Također su stvoreni uvjeti za novu podjelu rada, koja je uključivala odjeljivanje posla od obiteljskih djelatnosti i proizvodnje. Ova kombinacija stalnih viškova i nova razina složenih društvenih odnosa omogućila je, i na neki način uvjetovala, osnivanje prvih gradova. Naravno, treba naglasiti da ove promjene nisu imale jednak utjecaj na sva područja i na sva tadašnja društva, jer su neka područja, bez obzira što su bila zahvaćena agrarnom revolucijom, i dalje tisućama godina ostala ruralna.

U razdoblju između neolitika i početka nove ere broj gradova se povećao, kao i njihov utjecaj na okolno područje. Ovaj period je bio obilježen mnogim društvenim, kulturnim i gospodarskim promjenama te osnivanjem prvih država. Antički gradovi nisu samo imali svoju autonomiju i administraciju, već su ujedno bili i države, tj. gradovi-države (grčki polisi). Slične primjere imamo i danas – Singapur, Monako, Luksemburg. Na temelju svoje političke institucionalizacije gradovi su mogli naplaćivati poreze, uvoditi vojnu obvezu i provoditi popise stanovništva u zaleđu. Vrlo je zanimljivo napomenuti da je u tim gradovima-državama oko 5% stanovništva živjelo unutar zidina, dok je ostalih 95% živjelo u okolici, baveći se poljoprivredom ili drugim primarnih djelatnostima.

Međutim, ove promjene nisu bile karakteristične samo za Bliski Istok i dolinu Inda, već su se pojavile neovisno na mnogim područjima na Zemlji. Osim Tebe i drugih antičkih egipatskih gradova, Afrika je imala još urbanih naselja prije 1. g. poslije Kr., dok je Kina još 221. g. pr. Kr. ujedinjena s Pekingom kao glavnim gradom. Tragove urbanih naselja iz tog doba nalazimo i u Indokini te Srednjoj i Južnoj Americi. Ovi gradovi su također osnovani u dolinama rijeka, bili su zahvaćeni agrarnom revolucijom, razvili su svoje političke strukture i u njima je isto tako živio vrlo mali udio stanovništva cijele okolne regije (3-5%). Međutim, taj manji udio stanovništva je ipak dominirao u političkom, kulturnom i gospodarskom životu regije. Ova pojava poznata je pod nazivom teorija centralnog naselja. Osnovna postavka ove teorije je da je centar nekog područja (grada ili države) točka koja je najdostupnija stanovništvu tog područja. Prvi gradovi su iskoristili upravo tu prednost, postali su mjesta proizvodnje i razmjene za širu okolicu, akumulirali su društvenu i gospodarsku moć te utjecali na organizaciju prostora. Stvorivši nadređeni položaj, gradovi su postali centri o kojima je periferija ovisila. Kako su gradovi postajali brojniji i veći, sve su više iskorištavali i učvršćivali svoj centralni položaj. Na svom vrhuncu Rim je imao oko 800 000 stanovnika, a vladao je prostorom od nekoliko milijuna kvadratnih kilometara i milijunima ljudi koji su živjeli na tom prostoru.

Slika 2. Bombay

Urbanizacija prije industrijske revolucije

Prema današnjim standardima, od prapovijesnih vremena do Srednjeg vijeka broj i veličina gradova bili su relativno mali. Međutim, neki gradovi su vjerojatno dostigli brojku od 100 000 stanovnika čak prije 1360. g. pr. Kr. Babilon je sigurno imao više od 50 000 stanovnika, a Teba 225 000 stanovnika. Oko 500. g. pr. Kr. nešto manje od 100 000 stanovnika živjelo je unutar zidina grada-države Atene (ne uključujući Pirej). Prema nekim procjenama, do početka 1.g. n. e. imao je između 350 000 i milijun stanovnika. U svakom slučaju, Rim je bio najveći grad tog doba i dugi niz stoljeća najveći europski grad. Padom Rimskog Carstva 455. godine broj stanovnika se smanjio na manje od 100 000. Od tad pa sve do 1300-ih, razvojem feudalnog sustava centar društvenog života Europe premjestio se u okolicu. Centar urbane civilizacije premjestio se na istok, tako da su dva najveća nasljednika Rimskog Carstva bili Kinesko i Tursko carstvo.

Do 361. g. Konstantinopolis je imao 350 000 stanovnika, a Peking vjerojatno isto toliko. U isto vrijeme nešto usporeniji rast bilježili su London, Pariz i drugi europski utvrđeni gradovi. U vrijeme normanskog osvajanja 1066. g. London je imao samo 18 000 stanovnika, a Pariz je oko 1300. g. imao manje od 60 000 stanovnika. Izuzetke nalazimo na Iberskom poluotoku, gdje su gradovi poput Cadiza, Lisabona i Barcelone rasli zahvaljujući gospodarskom razvoju. Međutim, iako su ovi gradovi smješteni u Europi, bili su u biti muslimanski gradovi u sklovu Maurskog carstva do 1411.

Krajem 14. st. feudalizam je počeo slabiti, a javlja se novi pokret, renesansa, koja to nije bila samo u kulturnom smislu, već i u pogledu urbanog razvoja Europe. U sjevernoj Italiji, nekoliko gradova razvilo se u kulturne i bankarske centre. U početku su to bili gradovi-države, međutim kasnije su imali značajan utjecaj na cijelu regiju i na svijet. Bili su to Padova, Bologna, Venecija (s 78 000 stanovnika 1363. g.) i Firenza (55 000 stanovnika). London je i dalje bilježio porast, ali je ipak u to vrijeme imao samo 35 000 stanovnika. U 15. i 16. st. Konstantinopolis i Peking su i dalje bili najveći svjetski gradovi, dok su u Italiji, Španjolskoj i Porugalu i dalje bili najveći urbani centri Europe. Iberski poluotok je osobito dobio na važnosti osvajanjem novih teritorija u Novom svijetu. Engleska se u to vrijeme još uvijek nije nametnula kao kolonijalna sila, ali oko 1550. g. London je imao oko 100 000 stanovnika. Rim je u to vrijeme imao samo 55 000 stanovnika. Godine 1650. manje od 2% stanovništva Europe živjelo je u gradovima većim od 20 000 stanovnika.

Razvoj industrijskih gradova

Krajem 16. st. centar kolonijalne vlasti premjestio se na sjever, u Nizozemsku i Englesku. Tehnološke inovacije, zajedno s bogatstvima iz novoosvojenih područja i političkim promjenama doveli su do raspada feudalnog sustava. Rezultat je bio druga agrarna revolucija. Povećala se domaća produktivnost, dovozile su se sirovine iz koloniziranih područja, stvarali su se proizvodni viškovi, što je rezultiralo povećanjem standarda. Sve ovo potaklo je preseljenje stanovništva iz okolice u gradove. Izumom parnog stroja i njegovom primjenom povećala se poljoprivredna proizvodnja, ali i potreba za industrijskim radnicima u gradovima. Engleska je u to vrijeme doživljavala industrijsku i urbanu revoluciju. Godine 1750. London je dostigao brojku od 750 000 stanovnika, s prosječnom godišnjom stopom porasta urbanog stanovništva od 10%. Samo je Peking bio veći. Oko 1800. g. Peking i London su dostigli milijun stanovnika i tako postali prvi milijunski gradovi na svijetu. U isto vrijeme, 10% Engleske je bilo urbanizirano.

Upravo su početkom 19. st. nastale velike razlike između stupnja urbanizacije industrijaliziranih zemalja i današnjih slabije razvijenih zemalja. Industrijska revolucija proširila se na cijelo Ujedinjeno Kraljevstvo, kontinentalni dio Europe i Sjevernu Ameriku i bila je popraćena snažnom urbanizacijom. Gradovi su ubrzano rasli, tako da je krajem 19. st. u svijetu bilo 16 milijunskih gradova, od kojih je 12 bilo u Europi i jedan u Sjevernoj Americi (New York). Oko 50% stanovništva Engleske živjelo je tad u gradovima. Tijekom 20. st. došlo je do stvaranja megalopolisa. S druge strane, industrijska revolucija nije se proširila na zemlje Latinske Amerike i Afrike, koje su bile samo izvor sirovina i radne snage za Europu. S vremenom došlo je do nejednakog i sporog urbanog razvoja. U kolonijalnim područjima razvili su se veliki lučki gradovi koji su služili za izvoz u kolonijalne sile. Osim tih lučkih gradova nisu se razvili drugi urbani centri, tako da je u unutrašnjosti bilo uglavnom ruralno stanovništvo, a taj trend je u velikom broju slučajeva prisutan i danas. Naime, najveći urbani rast se danas bilježi u područjima gdje je stupanj urbanizacije najniži. Zbog sve većeg pritiska stvorenog snažnim porastom ukupnog stanovništva, jačanja industrijalizacije i gospodarskih promjena, danas je u slabije razvijenim zemljama prisutan trend preseljenja stanovništva iz ruralnih u urbana područja, posebice u primarne gradove, tj. najveće gradove u pojedinim državama, poput Bombaja, Nairobija i Mexico Cityja. Veliki rast gradova u slabije razvijenim zemljama zasigurno će obilježiti naredna desetljeća. Istovremeno, visoko urbanizirane zemlje, uključujući Englesku i SAD, dostigle su točku zasićenja, jer većina stanovnika tih zemalja već živi u gradovima. U tim je zemljama pak prisutan jedan drugi trend, a to je preseljavanje iz grada u okolicu.

Koji je najveći grad u svijetu danas? Na to je pitanje teško odgovoriti jer postoje različiti podaci iz različitih izvora. Prema podacima Američkoga statističkog ureda najveći gradovi 2003. g. bili su Bombay (12,4 mil. st.), Buenos Aires (12,1 mil. st.), Karachi (10,5 mil. st.), Manila (10,2 mil. st.) i New Delhi (10,2 mil. st.). Što se tiče urbanih aglomeracija, prema podacima UN-a 2001. g. na prvom mjestu bio je Tokio (26,5 mil. st.), zatim Sao Paulo (18,3 mil. st.), Mexico City (18,3 mil. st.), New York (16,8 mil. st.) i Bombay (16,5 mil. st.). Američki statiskički ured pak predviđa da su najveće aglomeracije 2003. g. bile Tokio (31,1 mil. st.), Mexico City (21,2 mil. st.), New York (21,2 mil. st.), Seoul (20,0 mil. st.) i Sao Paulo (18,8 mil. st.).

Prema izvještaju UN-ova odjela za stanovništvo, u sljedećih 30 godina gotovo sav porast broja stanovnika bilježit će urbana područja. Također, po prvi put u povijesti broj urbanog stanovništva će nadmašiti broj ruralnog, i to 2007. godine. Godine 2000. oko 2,9 milijardi stanovnika živjelo je u gradovima, a očekuje se da će se ta brojka 2030. g. popeti na 5 milijardi (60% stanovništva svijeta). Porast udjela urbanog stanovništva u slabije razvijenim zemljama u periodu 1995.-2000. g. iznosio je 3,0% godišnje, a u razvijenim zemljama 0,5%. Na temelju tih kretanja očekuje se da će se u sljedećih tridesetak godina taj udio u slabije razvijenim zemljama povećavati za 2,4% godišnje. Istovremeno, doći će do transformacije ruralnih naselja u gradska. Ukupno urbano stanovništvo svijeta će rasti za 1,9% godišnje, što znači da će se udvostručiti za 38 godina. Umjesto zaključka…

 

Više:

UN Department of Economic and Social Affairs, Population Division, http://www.un.org/esa/population/unpop.htm

Infoplease, http://www.infoplease.com/ipa/A0873845.html